Dok obilježavamo 30. godišnjicu smrti cijenjene glumice Rahele Ferrari, predstavljamo vam zadivljujuću priču o njezinu neobičnom putovanju kroz život. Rahela Ferrari poznata je po svojoj nezaboravnoj rečenici u filmu “Tesna koža” koja je i danas aktuelna. Izazovi s kojima se suočavala u životu bili su nedvojbeno golemi, što je ilustrirano iznenadnim prosijedom kose preko noći nakon jednog jedinog događaja. Tijekom Drugog svjetskog rata ova je izuzetna jugoslavenska glumica, koja je bila Židovka, proživjela nezamislive strahote. U jednom moemntu je bila na korak od smrti.
U početnoj fazi Drugog svjetskog rata u Jugoslaviji, Rahela Ferrari još nije bila nastala. Umjesto njega, tu je bio Bela Rohel Frejnd, Židov koji je rođen u Zemunu i već je ostvario impresivnu glumačku karijeru u Srpskom narodnom pozorištu u Novom Sadu i Umjetničkom pozorištu u Beogradu. Nakon zauzimanja Beograda postalo je očito da će Belina sposobnost obavljanja svojih dužnosti biti ugrožena. Unatoč tome, brzo je postalo očito da će se morati sakriti kako bi osigurao vlastiti opstanak. U svojstvu Židovke koja je nepokolebljivo odbacila pomisao na stavljanje žute trake oko ruke, postao je imperativ orkestrirati brzi bijeg. Tako je glumica započela tajnu egzistenciju, tražeći utočište po zabačenim podrumima i tavanima na periferiji Beograda, oslanjajući se na velikodušnost poznanika, prijatelja prijatelja i pojedinaca koji su joj bili spremni pružiti utočište, povremeno uz novčanu naknadu. No, jedne kobne noći sve se umalo rasplelo pred njezinim očima.
Neočekivano je neko pokucao na vrata Beline rezidencije u Žarkovu. Stigli su agenti Gestapoa prerušeni u poznatu vojvođansku glumicu Ružu. Unatoč tome što je bila u višemjesečnom bijegu, Belu je u tom trenutku svladao strah i onesposobio njezine udove. Stajala je nepomično dok su zvukovi povika i udaraca odjekivali cijelom skromnom nastambom. Trebalo joj je nekoliko minuta da se pribere i shvati uzaludnost pokušaja bijega. Pomirena sa sudbinom, Bela je prišla vratima i otvorila ih, spremna suočiti se s onim što je čeka. Ali tada je, na njezino zaprepaštenje, neočekivana pomoć stigla u pravo vrijeme! Taman kad je Gestapo htio progovoriti, iznenada se pojavila Smiljkina susjeda, jedina žena u blizini koja je znala njen pravi identitet. Bela, ljubavi, znaš što? Pančevačko pozorište te je pozvalo, odobrili su tvoju prijavu – uzviknula je i čvrsto zagrlila Belu. Prepoznavši distrakciju pri ruci, Bela je vješto preuzela najvažniju ulogu svog postojanja. Upuštajući se u tople zagrljaje s agentima, emitirala je zarazan smijeh i veselje, pozivajući ih u kuću kako bi ih ljubazno ponudila divnom porcijom brendija. Zbunjenim gestapovcima izrazila je zahvalnost na radosti koju su joj priuštili. “Obilježit ću ovu obvezu”, uvjeravala ih je. Usred kaosa, nenamjerno su je zanemarili potvrditi, dopuštajući Beli da priđe Smiljki kako bi formalizirali njihovu zaruku. Kad je još jednom pogledala svoj odraz, stranac se zagledao u nju iz ogledala. U roku od nekoliko minuta tijekom tog užasavajućeg susreta, njezini raskošni tamnosmeđi pramenovi preobrazili su se u snježnobijelu nijansu. Preplavio ju je nalet straha i tjeskobe. Sutradan je Bela otišala iz Žarkova i preselila se na tavan koji se nalazio na Cvetkovoj pijaci. Upravo tamo imala je priliku družiti se s cijenjenom glumicom Kapitalinom Erić. Upravo taj susret obilježio je trenutak kada su oboje doživjeli svoje oslobođenje 1944. godine.
Nakon rata, Bela Rohel Friend postala je jedina osoba u svojoj obitelji koja je postigla ovaj podvig. Kasnije je nastavila svoju karijeru u izvedbenim umjetnostima. Marija Stojković, ranije poznata pod drugim imenom, stupila je u brak sa Aleksandrom Stojkovićem, glumcem i starijim bratom od Danila Bate Stojkovića. Svojom udajom ne samo da je promijenila ime i prezime nego je, možda, iza sebe ostavila i žalosnu povijest. Sudbina je imala druge planove za ovaj odani par, spriječivši ih da preuzmu cijenjene uloge roditelja za kojima su čeznuli od dana vjenčanja. Tragično, njezin voljeni partner i osoba od povjerenja iznenada joj je oduzeta, preminuvši 28. studenog 1972., u dobi od 57 godina. Nakon gubitka supruga, usvojila je umjetničko ime Rahela Ferrari, ime koje nam je ostalo urezano u sjećanje . Iako se mladost često opisuje kao vrijeme ljepote, moram priznati da nemam želju ponovno proživljavati te godine. Kao da moje mladosti nije ni bilo. Kad se ljudi raspituju o mojoj prošlosti, prepričavam priče o svojoj neporecivoj ljepoti i mnogim srcima koje sam osvojila, i to je doista istina. Međutim, biti mlad nije bilo lako jer sam se tijekom tih godina suočavao s brojnim prijetnjama, ne samo tijekom rata. Krenuo sam na bezbrojna putovanja sa svojom kazališnom trupom, posjetio mjesta poput Sente, Novog Sada, Sombora i Melenaca. Na tim sam pozornicama nastupao s bezgraničnim entuzijazmom, kao da sam na najvećoj od svih pozornica. Bilo je to moje osobno obrazovanje i moji su me kolege glumci sa strahopoštovanjem gledali u mene.
