- Pored studiranja, radim kao konobar, najčešće vikendima – na svadbama, proslavama, veseljima. Taj posao mi pomaže da pokrijem osnovne troškove i ne zavisim u potpunosti od roditelja. Naučio sam mnogo iz kontakta s ljudima, pogotovo jer se kroz taj posao često vidi ono što mnogi ne pokazuju u svakodnevici – iskrene emocije, pijane istine, sujete, skromnosti i slabosti. Neke situacije me nasmeju, druge ostave gorak utisak. A prošla subota bila je jedno od onih večeri koje te nateraju da duboko razmisliš.
Radio sam na svadbi u jednom restoranu van grada. Uobičajena atmosfera – vesela muzika, gosti raspoloženi, deca trče okolo, zveckanje čaša, miris pečenja i glasno naručivanje. Sve ide svojim tokom. Negde oko početka večere, dok sam nosio piće za jedan sto, jedan gost me pozvao. Sedeo je sa suprugom i detetom, bio je u vidno dobrom raspoloženju, već zagrejan alkoholom. Pozvao me da mu priđem, izvadio deset evra i gurnuo mi u džep. U znak zahvalnosti, rekao je. Zahvalio sam mu se i nastavio dalje, iako je njegova žena u tom trenutku delovala prilično zatečeno, čak i postiđeno.
- Kako je veče odmicalo, njegov govor je postajao teži, a hod sve nesigurniji. Alkohol je učinio svoje. U jednom trenutku, možda dva sata kasnije, preko cele sale me je dozivao, tražio da priđem. Prilazim, a on vadi 50 evra, pruža mi novac i insistira da uzmem. Pokušavam da ga odbijem, ali upornost u takvim trenucima često ne poznaje granicu. Popustio sam i uzeo, a njegovoj ženi su oči bile pune suza. Tada sam prvi put zaista primetio koliko joj je bilo teško. Nije to bila sujeta, niti briga zbog novca samog – bio je to izraz nemoći, srama i verovatno nakupljenih godina razočaranja. Pogledao sam je i shvatio – ovaj čovek ne daje jer ima, već jer želi da se pokaže. A kući, možda, nema ni osnovno.
Nakon toga, nastavio sam da radim svoj posao, ali osećaj u stomaku nije prestajao. Osetio sam grižu savesti što sam uopšte uzeo taj novac, iako sam znao da nisam uradio ništa pogrešno. Napravio sam jedan krug po sali i kada sam se ponovo našao kod njihovog stola, iskoristio sam trenutak kada njen muž nije gledao. Krišom sam prišao njegovoj ženi, stavio joj novac u ruku i tiho rekao da ga vrati u novčanik. Pogledala me kao da sam joj skinuo teret s duše. Samo je klimnula glavom i blago se nasmejala – iskreno, sa olakšanjem.
- Ona nije rekla mnogo, ali njen pogled je govorio sve. To je bio jedan od onih trenutaka koji ostaju urezani – ne zato što je u pitanju bio novac, već jer je u tom trenutku neko zaista bio viđen. Njena muka, tiha i potisnuta, bila je prepoznata. A ponekad je to više od bilo kakve pomoći.
Neću nikada razumeti ljude koji se razbacuju na svadbama, pokušavajući da ostave utisak raskoši i velikodušnosti, a zapravo nemaju ni za osnovne stvari. Nema ničeg časnog u lažnom bogatstvu. I nema ničeg pogrešnog u skromnosti. Najveći znak dostojanstva je kada znaš svoju meru – i u davanju, i u ponašanju.
- Nekad su male stvari dovoljne da nekom promeniš veče. Ili život. A ponekad je dovoljno samo ne uzeti nešto što ti ne pripada.