Nedeljko Popadić, poznati srpski pisac i pjesnik, osmislio je priču koja istražuje vrline časti, poštenja i poštenja. Sadržaj se nastavlja nakon što oglas završi. Riječ “vitez” obično se u stihovima povezuje s hrabrošću i junaštvom, ali postoji čovjek po imenu Milovan koji je, poput heroja povijesti, posjedovao neizmjerno srce i inteligenciju koja je nadmašila njegovo vrijeme.
- Čini se da pojedinci poput njega postoje i danas. Prema Popovićevim riječima, događanje svega bi se vezalo za Plavo u Crnoj Gori. Trebali bismo podijeliti cijelu priču. U prošlom vremenu, Stana i Pietro bili su likovi u priči koja se odvijala prije jednog stoljeća. Međutim, nije Pietro bio taj koji je bio predodređen da bude Stanin idealan partner; ta je uloga bila rezervirana za Milovana. I tako su na dan spajanja Stana i Milovan izmijenili zavjete.
Odjeknuo je slavljenički pucanj, a čaše su se napunile vinom. Svatovi su pjevali, gostili se i veselili se dok nije pao mrak. Stana je svoju sreću našla u braku, zračeći ljepotom kao prva među vjenčanima. Milovan se skinuo i zavalio očekujući dolazak Stane koja je ostala sjediti na stolici. – Pridruži mi se – nagovarao ju je, ali je Stana skrenula pogled, ostavši nepomična.
- Milovan je razmišljao o mogućnosti da je zamijeni s drugom osobom, ali je odlučio oprostiti. Odlučio je ovaj događaj držati u tajnosti, osiguravajući da nitko nikada ne sazna. Ponovio je poziv da dođu bez ikakvih ograničenja. Odgovor mlade žene bio je jednostavan i definitivan: “Ne mogu. Jeste li ikada u životu doživjeli prisutnost druge osobe? Žao mi je, ali izgleda da je izvorni tekst koji ste dostavili nepotpun ili nedostaje. Možete li, molim vas, dati cijeli odlomak teksta koji želite da ponovno stvorim?
– Čini se da je u čemu problem? – upitao je mladoženja. – Postoji još jedna osoba koju duboko volim – priznao je plačući – ali naša veza ne postoji. molim za tvoj oprost. Ispričavam se što ovo nisam otkrio ranije. Vjerovao sam da se mogu nositi sa situacijom, ali sada shvaćam da ne mogu. To je izvan mogućnosti srca. – Vrati se pravom sebi… – nagovarao je Milovan.
– Kada je bio vaš susret s njim? Mlada žena je odgovorila da između njih nije razmijenjena niti jedna riječ. Nedostaje mi razumijevanje po ovom pitanju. Mogu samo utvrditi da se zove Petar i da živi u susjednom selu. Obavezno svakog tjedna jašući na konju putuje do tržnice. Slučajno, tržnica se nalazi točno ispod mog prozora. Kao po maslu, izlazim na balkon u dogovoreni sat, a pogledi nam se susreću u međusobnom prepoznavanju. Je li to sve? Stana je umorno uzdahnula, a suze su joj tekle nesputano.
- Milovan je sa žaljenjem rekao: “Dobro. Sada se odmorite, a u zoru ćemo razgovarati. Shvaćam vaše osjećaje. Sve je u redu. Dok su prve zrake sunca obojile nebo, Milovan je već bio uzjahao svog vjernog konja. Odlučan pronaći neuhvatljivog Pierrea, krenuo je prema susjednom selu. “Molim vas, uđite i sjednite dok se ja osvježim”, kaže muškarac kojem se Stan duboko divi, a posjeduje upečatljivu kombinaciju visine, ljepote i bogatog tena. Okrenuti jedan prema drugom, zauzeli su mjesta na suprotnim stranama.
Čuo se zvuk spajanja dviju čaša. Pierre je upitao svog prijatelja: “Zašto? Milovan je, ispijajući piće i upuštajući se u razgovor, rekao: “Iako meni lično možda nije od koristi, raduje me što te vidim sretnog. Ipak sam ti prijatelj.” Zatim je nastavio s dijeljenjem vijesti: “Usput, kao što ste možda već čuli, Stana i ja smo se vjenčali jučer. – Čuo sam. – Petar je gledao kroz prozor, promatrajući kako kiša pada po krošnjama drveća. – Ali kako je moguće da se ovo dogodi u mojoj rezidenciji samo nekoliko trenutaka nakon završetka oluje?
