U današnjem članku želim podijeliti lično zapažanje o povratku iz dijaspore, koji se često zamišlja kao miran završetak praznika, ali se u praksi zna pretvoriti u neprijatno iskustvo. Pišem ovo iz potrebe da se na vrijeme podsjetimo da emocije ne važe na granici isto kao i zakonska pravila.
Za ljude koji godinama žive i rade van svoje domovine, dolazak kući tokom praznika nosi posebnu težinu. To nije samo putovanje, već povratak mjestima, mirisima i ljudima koji su obilježili djetinjstvo. Porodični ručkovi, razgovori do kasno u noć i osjećaj pripadnosti bude želju da se dio tog doma ponese nazad. Upravo tada mnogi odluče spakovati domaću hranu, vjerujući da u tome nema ništa loše jer je riječ o malim količinama i ličnoj upotrebi.
Problem nastaje onog trenutka kada se dođe na granicu. Evropska unija ima jasno definisana i stroga pravila o unosu hrane, naročito proizvoda životinjskog porijekla. Bez obzira na to da li je nešto pripremljeno s ljubavlju ili zapakovano najsigurnijim načinom, zakon to ne prepoznaje. Carinske kontrole ne ostavljaju prostor za objašnjenja, a iznenađenje putnika često je praćeno frustracijom i osjećajem nepravde.
Najčešće se ljudi suoče s činjenicom da su meso, mlijeko i svi proizvodi od njih u potpunosti zabranjeni za unos. Sir, kajmak, kobasice, suha slanina ili domaća rakija, iako imaju veliku emocionalnu vrijednost, završavaju oduzeti. Nema razlike da li je hrana vakuumirana, zamrznuta ili nošena “samo malo za sebe”. Pravila su jednaka za sve i primjenjuju se bez izuzetaka.
- Osim hrane, čest izvor problema predstavlja i vrijednost robe koju putnici unose. Postoje tačno propisani limiti koliko robe se može unijeti bez plaćanja dodatnih dažbina, a oni zavise od načina putovanja i uzrasta. Djeca imaju znatno niže dozvoljene iznose, što mnogi ne uzimaju u obzir. Prekoračenje tog limita često dovodi do dodatnih troškova, pa čak i kazni.
Posebna pažnja treba se obratiti na duvanske proizvode. Uvjerenje da nekoliko šteka cigareta ne predstavlja problem vrlo je rasprostranjeno, ali i pogrešno. Dozvoljene količine su strogo određene i razlikuju se u zavisnosti od toga da li se putuje avionom ili automobilom. Svako prekoračenje, pa i najmanje, smatra se prekršajem i sankcioniše se.
Slična situacija važi i za alkoholna pića. Postoje jasna ograničenja za količine piva, vina i žestokih pića koje je dozvoljeno unijeti. Lična procjena ili uvjerenje da kontrola neće biti detaljna često vodi u grešku. Upravo tokom praznika kontrole su pojačane, jer je tada i broj prekršaja najveći.
Dodatnu zabunu stvaraju pravila o unosu voća i povrća. Iako djeluje bezazleno ponijeti nekoliko kilograma domaćih jabuka ili paprika, većina svježih poljoprivrednih proizvoda zahtijeva poseban fitosanitarni dokument. Bez njega, roba se oduzima bez obzira na količinu. Izuzeci postoje, ali su rijetki i ograničeni.
- Najbolniji dio cijele priče su novčane kazne. Neprijavljivanje robe ili pokušaj unošenja zabranjenih proizvoda može rezultirati kaznama od nekoliko stotina, pa čak i hiljada eura. Za mnoge porodice to znači da se sav trud i rad uložen u praznike briše u jednom trenutku.
Zbog svega navedenog, sve je više onih koji savjetuju da se, koliko god emotivno bilo teško, odustane od nošenja domaće hrane preko granice. Zakon ne poznaje nostalgiju, a neznanje ne oslobađa odgovornosti. Nekada je mudrije ponijeti uspomene, fotografije i sitne suvenire nego rizikovati ozbiljan finansijski i psihički stres.
Na kraju, poruka je jasna i jednostavna. Granica ne pravi kompromis, ali dobra informisanost može napraviti ogromnu razliku. Priprema i poznavanje pravila jedini su način da se povratak iz domovine pamti po lijepim trenucima, a ne po neugodnom zadržavanju i kaznama koje ostavljaju gorak trag dugo nakon praznika
