U srcu jedne zaboravljene ruske varoši, gde vreme teče sporo i gde ljudi svoje uspomene nose poput kamenčića u džepu, živeo je Fjodor Petrovič. Njegov život bio je tih, skroman i naizgled običan, ali ispod tog sloja jednostavnosti krila se priča o ljubavi, očinstvu i hrabrosti. On sam nije bio svestan da će jednoga dana postati junak najdirljivije priče koju će selo pamtiti.
Fjodor je iza sebe imao ceo vek tuge i radosti. Godinama je živeo s mišlju da je izgubio sve što mu je bilo sveto. Njegov sin Saša, koji zapravo nije bio njegov rođeni, nego usvojen, bio je srce njegove porodice. Fjodor i njegova žena nisu mogli imati dece, ali su u sirotištu pronašli malog, mršavog dečaka tužnih očiju, koji je ćutke sedeo u uglu, povučen i uplašen. Zvao se Saša. Njegova majka, iako ga nije želela napustiti, bila je primorana da ga ostavi, a taj trenutak je urezan u dečakovu dušu. Godinu dana je trebalo Fjodoru i njegovoj ženi da povrate poverenje deteta. Tek kada je jedne večeri prišao i tihim glasom upitao: „Hoćeš li me zauvek čuvati?“ — Fjodor je shvatio da su konačno postali prava porodica.
- Saša je odrastao u vrednog i pametnog mladića. Bio je dobar đak, poslušan i nežan prema roditeljima. Upisao je vojnu akademiju, ponos sela i ponos svojih staratelja. Svaki njegov dolazak kući bio je ispunjen radom, brigom i pažnjom. Komšije su se divile ljubavi koju su delili. Ali život je bio surov — Sašina služba donela je melanholiju, a ubrzo i bolest koju lekari nisu mogli da izleče. Fjodor je gledao kako njegov sin polako nestaje, dok ga je srce bolelo od nemoći.
Nakon Sašine smrti, ubrzo je otišla i Fjodorova žena. Ostao je sam, sa starim psom Buyanom, jedinom živom dušom koja je delila njegovu samoću. Jednog jutra, osećajući da ga noge još uvek slušaju, Fjodor je odlučio da poseti grob sina i popravi ogradu koja se raspadala. Poneo je farbu, alat i staru četku. Ali tog dana, umesto uobičajenog posla, pred njim se otvorila priča koja će promeniti njegov život. Na groblju je vetar lomio grane, lišće je prekrivalo nadgrobne ploče. Fjodor se spremao da prione na posao, ali pas Buyan je odjednom postao nemiran. Počeo je da kopa i reži pored ograde. Fjodor je prišao i ugledao kartonsku kutiju, delimično zatrpanu zemljom. Uzeo ju je i pažljivo otvorio.
- Unutra, među krpama, ležala je novorođena devojčica. Živa, ali jedva. Disala je plitko, oči još zatvorene. Fjodor je shvatio da je neko pokušao da je se reši, ali nije stigao da završi ono najgore. Srce mu je zadrhtalo. U naručju je držao život, krhku iskru koju nikako nije mogao da pusti.
Bez razmišljanja, potrčao je ka kući Olge Sergejevne, bivše bolničarke. Predao joj je dete, a ona je, bez ijednog pitanja, zgrabila devojčicu i unela je unutra. Ubrzo su stigli lekari i policija. Fjodor je, zadihan i iscrpljen, sedeo dok su mu pružali lekove za srce. Ali ono što mu je tog trenutka davalo snagu bio je osećaj da je spasao život. Sledećeg dana, u selu se pojavio skup automobil, kakav retko ko beše video. Iz njega je izašao mlađi čovek koji se predstavio kao deda pronađene devojčice. Njegova ćerka, rekao je, bila je primorana da se uda za pogrešnog čoveka. Rodila je i umrla, a očuh je pokušao da ukloni dete zbog nasledstva. Muškarac se duboko zahvalio Fjodoru i ostavio mu debelu kovertu novca, znak zahvalnosti koji starac nikada nije očekivao.
Tim novcem, Fjodor je podigao impozantan spomenik svom sinu i ženi. Crni mermer, beli šljunak i čvrsti lanci krasili su mesto na kojem su počivali. Kada je završio, seo je na klupu i tiho rekao: „Sad je sve kako treba.“ Te večeri, Buyan se vratio kući sam. Njegovo zavijanje bilo je dugo i tužno, kao da je želeo da obavesti selo da je Fjodor pronašao svoj mir. Komšije su ga ubrzo našle kako sedi na klupi, s blagim osmehom na licu. Umro je spokojno, među onima koje je najviše voleo.
- Sahranu je organizovao deda devojčice, želeći da počasti čoveka koji je spasao njegovu unuku. Buyan je ostao u selu, kod Marije Stepanovne. Nikada nije želeo da napusti groblje, stalno je dolazio i ležao pored Fjodorovog spomenika. Dve godine kasnije, i pas je ugasio svoju vernu dušu, a meštani su ga sahranili pored gospodara.
Tako je, u tišini jednog zaboravljenog sela, ispisana priča o starcu i njegovom psu, o ocu i sinu, o izgubljenima i pronađenima. Priča o čoveku koji je u sumraku života pronašao novu iskru nade i dokazao da herojstvo ne dolazi od moći, već od saosećanja i ljubavi.