Posljednjih godina površine pod ukrasnim biljem sve se više smanjuju, što je dovelo do vidljivih promena u dvorištima, parkovima i javnim prostorima. U ovom članku Vam donosimo par činjenica koje nam stručnjaci za ovu temu otkrivaju…
Prema posljednjim podacima Državnog zavoda za statistiku, Srbija je u 2024. godini na poljoprivrednim površinama imala svega 162 hektara zemljišta posvećenog uzgoju cvijeća i ukrasnog bilja. To je tek desetak hektara više nego godinu ranije, ali gotovo dvostruko manje nego 2019., kada je ta brojka iznosila 300 hektara. Zabrinjavajući je i podatak da se udio cvjetnih površina u ukupnom poljoprivrednom zemljištu u posljednjih pet godina prepolovio, smanjivši se s 0,02 na 0,01 posto. Drugim riječima, domaće cvjećarstvo, iako prisutno, danas se nalazi na rubu opstanka.
Situacija postaje još jasnija kada se usporede podaci o uvozu i izvozu. Srbija je 2022. godine uvezla 2.568 tona rezanog, svježeg i sušenog cvijeća, a već godinu kasnije uvoz je porastao za dodatnih stotinjak tona, uz cijenu od 22,8 milijuna eura. Istovremeno, iz zemlje je otišlo tek 129 tona cvijeća, što je donijelo prihod od 1,1 milijun eura. Disbalans je očit – Srbija uvozi daleko više cvijeća nego što ga uspijeva proizvesti i plasirati na strana tržišta. Ekonomist Goran Butorac u analizi objavljenoj na stranicama Ekonomskog instituta Beograd ističe kako negativna bilanca jasno pokazuje da domaća proizvodnja ne može zadovoljiti potražnju. Srbija, prema njegovim riječima, troši mnogo više nego što proizvodi, a jaz između potrošnje i proizvodnje 2024. dosegnuo je čak 21,6 milijuna eura. Domaća proizvodnja u najvećoj mjeri oslanja se na obiteljska poljoprivredna gospodarstva, gdje pojedinci nerijetko svoje hobije i ljubav prema cvijeću pretvaraju u mali biznis.
- Agencija za plaćanja u poljoprivredi, ribarstvu i ruralnom razvoju navodi da se 2020. godine uzgojem cvijeća bavilo 346 gospodarstava. S obzirom na kontinuirani pad površina, pretpostavlja se da je i broj aktivnih proizvođača u međuvremenu smanjen. Upravo na ovom primjeru jasno se vidi kako Srbija polako, ali sigurno postaje potrošačko društvo koje zapostavlja vlastitu poljoprivrednu proizvodnju.
Unatoč smanjenju domaće proizvodnje, potrošnja cvijeća nije opala. Naprotiv, bilježi se konstantan rast, ali taj rast nije potaknuo razvoj domaćih proizvođača, nego je gotovo u cijelosti otišao u korist inozemnih dobavljača. Najveću korist od toga imala je Nizozemska, koja dominira europskim tržištem cvijeća i drži 91,9 posto ukupnog izvoza iz EU-a. Srbija se sa svojim izvozom od 1,2 milijuna eura u 2024. našla pri samom dnu ljestvice.
- Kada se pogleda struktura uvoza, vidljivo je da je Srbija postala gotovo potpuno ovisna o nizozemskom cvijeću. Još 2005. godine Nizozemska je držala 69 posto udjela u srpskom uvozu, dok su ostatak činili Ekvador, Italija i Kenija. No, do 2024. udio Nizozemske popeo se na nevjerojatnih 99 posto, što znači da gotovo svo cvijeće koje se prodaje u Srbiji dolazi upravo iz te zemlje. Taj proces ubrzan je nakon ulaska Srbije u različite trgovinske sporazume s Europskom unijom, kada su liberalizirani trgovinski tokovi i pojačana konkurencija stranih proizvođača. Cijena cvijeća na domaćem tržištu određuje se ponajprije prema uvoznoj ponudi i potrošnji stanovništva. Ona je u posljednjih nekoliko godina rasla, ali ipak ne istim tempom kao cijene poljoprivrednih proizvoda. Od 2020. do 2024. cijene poljoprivrednih proizvoda porasle su za 37,6 posto, dok su cijene cvijeća porasle za 18,4 posto. Porast troškova proizvodnje, energenata i utjecaj klimatskih promjena odigrali su važnu ulogu u oblikovanju ovih trendova.
U domaćim medijima često se naglašava da je cvjećarstvo jedna od onih djelatnosti koja pokazuje koliko su srpski poljoprivrednici izloženi uvoznom pritisku. Tako je Politika u svojoj reportaži navela kako su mali proizvođači često prisiljeni zatvarati plastenike jer ne mogu konkurirati niskim cijenama uvezenog cvijeća. Ovakva situacija dovela je do toga da čak i u vrijeme blagdana, kada potražnja za cvijećem značajno raste, domaći proizvođači ne uspijevaju iskoristiti priliku za jačanje svog položaja na tržištu.
Slično piše i Blic, koji ističe da je problem u strukturi domaće proizvodnje – prevladava usitnjenost gospodarstava, nedostatak udruživanja i modernih tehnologija. Bez većih ulaganja i državnih poticaja, teško je očekivati da će srpsko cvjećarstvo moći konkurirati razvijenim europskim zemljama, posebice Nizozemskoj, koja ima stoljetnu tradiciju i infrastrukturu prilagođenu masovnoj proizvodnji i distribuciji.
- Važno je naglasiti i ulogu klimatskih faktora. Prema pisanju Novosti, proizvođači na jugu zemlje suočavaju se s problemima koje donose sve učestalije vremenske nepogode – od poplava do suša. Ti događaji dodatno poskupljuju proizvodnju i smanjuju sigurnost prinosa, što malim proizvođačima otežava planiranje i opstojnost na tržištu. Kada se tome pridoda i snažna uvozna konkurencija, jasno je zašto mnogi odustaju od ove djelatnosti.
Međutim, postoje i primjeri uspješnih priča. Neki proizvođači, vođeni entuzijazmom i ljubavlju prema cvijeću, uspjeli su izgraditi prepoznatljive brendove na domaćem tržištu. Njihova se strategija često temelji na plasiranju autohtonih sorti ili na specijalizaciji za određene vrste koje ne dolaze iz masovne uvozne ponude. Time stvaraju dodanu vrijednost i privlače kupce koji žele nešto drugačije i kvalitetnije. Dugoročno gledano, za opstanak domaćeg cvjećarstva bit će ključna kombinacija ulaganja, inovacija i podrške države. Bez sustavne strategije teško je očekivati da će Srbija ikada moći smanjiti svoju ovisnost o uvozu. Ipak, potencijal postoji, jer potražnja za cvijećem raste, a s njom i mogućnost da domaći proizvođači pronađu svoje mjesto na tržištu.
