Na području Homolja i Podunavlja, posebno u Đerdapu, gdje živi vlaška zajednica i njeguje svoja tradicionalna narodna vjerovanja, sve do kraja 19., pa čak iu 20. stoljeće, održavao se osebujan običaj poznat kao “otkopavanje mrtvaca”. Ovaj obred, koji je bio sastavni dio štovanja pokojnika, uglavnom se izvodio nakon smrti mlade osobe, bilo djevojke ili mladića.
Prema tradiciji poznatoj samo nekolicini odabranih, rodbina bi se okupljala na groblju četrdeseti dan nakon ukopa. Uz izlazeće sunce kao svjedoka, pažljivo bi otkopali grob i izvadili lijes. Poklopac bi se skinuo, a lice pokojnika nježno bi se očistilo netaknuto bijelim rupčićem. Okrenuvši lice prema blistavom suncu, njegove bi zrake nježno osvijetlile crte lica.
Nakon što bi sunce “primilo” pokojnike, ponovno bi ih položili na počinak. Na ovaj značajan dan obitelj bi marljivo obavljala sve pogrebne obrede, kao da se radi o prvom ukopu. Ovaj sveti obred održan je u najvećoj privatnosti, u najužem krugu rodbine, ostajući uglavnom nepoznat široj javnosti. U selu Debeli Lug devedesetih godina 20. stoljeća održan je ritual posvete Suncu, koji je posljednji zabilježeni primjer ove drevne prakse. Svrha ovog rituala bila je osigurati pokojniku vječni život na onom svijetu.
Slični običaji mogu se naći iu raznim drugim regijama diljem svijeta. U Rumunjskoj se, primjerice, mrtvi ekshumiraju nakon razdoblja od sedam godina, dok se na Madagaskaru ta praksa provodi svake godine. Osim toga, Indonezija je dom sličnih običaja i tradicija. Tijekom svog terenskog istraživanja imao sam privilegiju upoznati Milicu Kušljić, koja trenutno živi sama na svojoj djedovini.
Devedesetih je osobno ekshumirala posmrtne ostatke svog sina. Milica, koja je u osjetljivom zdravstvenom stanju, sada živi usamljena jer joj je i suprug preminuo. Zidove njezine sobe krase fotografije koje bilježe radosti života njezina sina i tmurne trenutke njegova sprovoda. Opipljiva atmosfera tuge i tjeskobe prožima njen stan.
Milica je među rijetkim ženama koje su se prihvatile dirljivog zadatka “otkopavanja” svojih sinova, dopuštajući suncu da ponovno obasja njihovo sjećanje. Naslijedivši ovu tradiciju od svojih predaka u Laznici, Milica je odlučila da je ugradi u odgoj svog sina. Udubivši se u istraživanje, otkrio sam da je ovaj običaj bio raširen u Laznici tijekom 19. stoljeća, dok se u Gornjanima držao sve do sedamdesetih godina prošlog stoljeća.
Milica je u mladosti doživjela poražavajući gubitak sina. Angažman i odsluženje vojnog roka iznenada je prebačen u beogradski Klinički centar zbog nagle progresije leukemije. Nažalost, nedugo nakon dolaska preminuo je. U jeku tuge, Milica se držala vlaške tradicije tako što je vezala grimizni konac iz Kliničkog centra i nastavila ga sve do kuće.
Prema njihovom vjerovanju, ova crvena nit služi kao vodič duši da pronađe put natrag kući. Dodatno je pripremila nebesku svijeću, jer je zagrobni život zamišljen kao hladno i mračno mjesto bez vode i svjetla. Ponudivši ove stvari, Milica se nadala da će svojoj preminuloj voljenoj osobi osigurati potrebne namirnice za putovanje na onaj svijet.
Ispunjena neizmernom tugom zbog gubitka sina, Milica je rano ujutru na svečanom četrdesetodnevnom parastosu ustala da iskopa svoje voljeno dete. Namjera joj je bila ugrijati ga u nježnom zagrljaju sunca, nadajući se da će taj sveti čin njegovu dušu odvesti ravno u raj.
U selu Debeli Lug Milica živi sama, a povremeno je posećuje ćerka. Prehranjuje se prodajom cvijeća koje uzgaja u svom dvorištu. Milica je ranije posjedovala VHS snimke sa sprovoda njenog sina, ali su ih pojedine televizijske ekipe prevarom domogle, uvjeravajući je da će biti vraćene. Nažalost, kasete joj nikad nisu vraćene.
