Iako je od njene smrti prošlo skoro sedam godina mnogi se još uvijek sjećaju pjevačice Azre Konaković koja je bila poznata kao Doña Ares. Iako je prerano napustila ovaj svijet, sa samo 40 godina, učinila je puno toga, i to ne samo u glazbenoj industriji. Njezin pristup borbi protiv opake i vrlo teške bolesti postao je inspiracija svima onima koji prolaze kroz slične situacije.
Otvoreno je progovorila o svim iskušenjima kroz koja je prošla tijekom trogodišnjeg liječenja. Za nju riječ “nemoguće” ne postoji, ona je ta koja tješi svoju obitelj, vjeruje da će sutra biti bolje i svaki dan je novi. S druge strane, brutalno je iskrena o tome što joj je dijagnoza raka učinila. “Dobro sam!!! Podnošljivo je, iako već osjećam i vidim da blijedim”, napisala je. Ali nikada nije odustajala, a i u najtežim okolnostima ostala je u kontaktu sa svojim brojnim obožavateljima. Pet dana prije smrti, na Instagramu je objavila još jednu fotografiju – svoju prije teške bolesti, na kojoj je izgledala najljepše, te napisala “Voli vas vaša Dona Ares”. Sve je prihvatila sama, a možete misliti koliko je to moćno. Rekla je da ima samo jedan dan i da će ustati i nešto napraviti i nešto napisati. Posljednjih šest mjeseci prije smrti otvorila je sve što ju je mučilo. Pročistila je svoju dušu i ja sam preuzela njen teret – kaže Donina majka Ajika. Kad je Dona Ares umrla, cijelo je područje utihnulo. Nitko nije očekivao ovakav rezultat, a njezina energija do zadnjeg trenutka bila je nevjerojatna. Dok je Donna bila živa, rekla mi je da ne smijem plakati pred svima. Ali nikada neću biti dobro, napola tužan, napola normalan život.
Posljednje riječi njezine kćeri sada joj služe kao glavna vodilja. Morala sam potražiti pomoć doktora koji je i moj dobar prijatelj. Kad su prošle dvije-tri godine teške tuge, rekao mi je da moram živjeti s lijepim uspomenama. Ponekad normalno hodam kroz sjećanja, a ponekad me sjeku kao mač. Ali nikad nije htjela da se izgubim, to mi je bila vodilja, kako se borila. Pjevačica je s majkom posljednjih šest mjeseci i po cijele dane provode zajedno. Napomenula je da je dolazila mnogo puta i da su je stalno dolazili prijatelji i kolege. Ali nakon što je izgubila kćer, Ajiku su ulice njenog rodnog grada počele gušiti. – Moram se preseliti, ali ne mogu izdržati. Spasila me promjena sredine. Otišao sam u Švicarsku i tamo ostao dvije i pol godine. Novi prijatelji, šetnje, parkovi, šume, mir, tišina, obilazak mnogih gradova…ali to je samo dio toga. Liječenje, jer izgledaš normalno, ali si “podvojena ličnost”, izgledaš normalno, ali nisi normalna”, iskrena je bila pjevačičina majka. Najveća joj je utjeha što ima tako posebnu kćer, cijela je obitelj ponosna na nju, nada se da će svojom pjesmom spriječiti zaborav, a njezina borba može svima postati motivacija da nikada ne odustanu.
Kada je Dženan Lončarević počeo pjevati Doninu pjesmu “To mi nije trebalo” po klubovima i splavovima u Beogradu, nastao je potpuni haos! Svi su pjevušili poznati tekst i pitali se čija je to pjesma. Osim glazbe, Dona je znala na dojmljiv način prenijeti emocije na papir, a pred kraj života napisala je knjigu “Ničija soba” u kojoj je otkrila svoju dušu Kao dijete nastupala je na dječjim glazbenim festivalima, a sa šesnaest godina napisala je prve tekstove i snimila svoje pjesme. Završila je glazbenu školu u kojoj je studirala engleski jezik i književnost. Godine 1997. prvi je put sudjelovala na hrvatskom natjecanju za pjesmu Eurovizije pod pseudonimom Donna Ares, a iste godine postigla je veliki uspjeh s pjesmom “Kazna” na Bihać Music Festivalu, a potom su njezini hitovi osvojili prva mjesta glazbenih ljestvica.
