Radoš Bajić, renomirani glumac i redatelj u Srbiji, ima istaknutu poziciju u industriji zabave. Osvrćući se na svoje godine formiranja, posebno se izdvaja jedno sjećanje – duboka tuga koja je ostavila neizbrisiv trag u njegovoj svijesti.
Radoš Bajić, usprkos bogatoj karijeri s mnoštvom uloga i pothvata, uspio je zadržati tajanstvenost oko svog osobnog života. Iako su njegova hvaljena djela kao što su “Selo gori” i “Baba se češlja” privukla značajnu pozornost, detalji o njegovim osobnim poslovima ostaju rijetki. Iako je općepoznato da je već dulje u braku i ima obitelj punu ljubavi s djecom i unucima, Bajić se rijetko upušta u duboku tragediju koju je proživio tijekom godina odrastanja.
U godinama formiranja proživio je potresnu tragediju gubitka sestre Radmile, koja je tragično preminula u dobi od 13 godina. Moj vlastiti put započeo je 24. rujna 1953. u selu Medveđi kod Trstenika. Kao drugo dijete i sin jedinac u seljačkoj obitelji, moji roditelji Miloš Bajić i Vera, te baka i djed Mirko i Savjeta, bili su oko mene. Sjećanja iz mog djetinjstva obuhvataju nepregledna prostranstva sela i livada, ali uvijek zastaju u trenutku kada je moja sestra Radmila napustila ovaj svijet s nepunih 13 godina. Surovo nam ju je uzela nemilosrdna bolest kojoj tada nije bilo lijeka, a i dalje ostaje neizlječiva do danas. Radmila, anđeoskog lica i zanosnih očiju, oteta je bez ikakve krivnje i krivnje.
Navala sjećanja navire, živopisna i ispunjena emocijama. Uplakana lica, majčino žalosno jaukanje i očevi bolni jecaji još uvijek su mi urezani u sjećanje. Trenutak zamrznut u vremenu, zauvijek uhvaćen objektivom kamere. Dok sam stajao pored svoje sestre Radmile, nisam mogao a da ne razmišljam koja fotografija doista odražava tko sam ja – ona snimljena “s ove strane” ili “s one strane”. Nisam ni shvaćao da će ovo putovanje od prolaznog trenutka do vječne slike oblikovati putanju mog života. Kao malo dijete, u čudu sam gledao kako je posjetitelj s francuskom kapom i brkovima koji su podsjećali na Poirota dočekan u naš dom. Čarolija koja se odvijala u tami te kamere izmicala mi je shvaćanju, slično kao što sam život izranja iz tame i povlači se tamo u svom zenitu.
Koliko god sam se trudila uvjeriti druge, moj je osmijeh ostao zagonetan. Za pripremu za moju prvu službenu fotografiju majka je od jednog seljaka posudila cipele, dva broja veće od mojih. Kretanje u ovim neprikladnim cipelama predstavljalo je svoje izazove, ali na sreću, nisam morao putovati daleko. Možda su ove posuđene cipele predstavljale moj početni pokušaj da prigrlim ulogu, projicirajući auru sugestije i samouvjerenosti, kao da su moje vlastite i da mi savršeno odgovaraju. Tijekom godina formiranja doživio sam divno, dobro organizirano i nježno odrastanje. Ovo poticajno okruženje bilo je osobito vidljivo u ruralnim zajednicama, gdje su ratne rane još uvijek zacjeljivale.
Unatoč oskudici sredstava i prevladavanju siromaštva, roditelji su me obavijali nepokolebljivom ljubavlju i pažnjom. Ponašali su se prema meni kao prema dragocjenoj kapi vode u njihovim rukama, pogotovo nakon gubitka kćeri Radmile. Slijedeći tradiciju srpskog seljaka koja se protezala kroz generacije, odgojen sam u poniznosti i vođen istinskim kršćanskim vrijednostima. Ovakav odgoj usadio mi je važnost empatije i važnost suzdržavanja od nanošenja zla drugima. Nepokolebljivom privrženošću glumac je iskazao duboku ljubav i zahvalnost prema domovini Moravi, koja daje hranu i životvornu vodu. Istodobno im je cilj pružiti pomoć i potporu svima, poštujući sveti čin krštenja i zaštitnika, sv. Mrata. Međutim, njihov najveći prioritet iznad svega ostalog je zaštita i njegovanje njihove obitelji, nepokolebljiva odlučnost koja nadilazi vrijeme – prošlost, sadašnjost i budućnost.
