U nastavku današnjeg članka Vam sledi jedna jako zanimljiva nesvakidašnja priča koja se desila u Rogoznici a ostavila je bez teksta svakoga tko je čuo za nju.

  • Dok većina ljudi sahrane zamišlja kao trenutke ispunjene tišinom, suzama i strogim običajima, postoje i oproštaji koji dobiju potpuno drugačiji ton. Upravo takav događaj zabeležen je u Hrvatskoj, gde se od jednog pokojnika nije oprostilo klasičnim molitvama i tužnim pesmama, već melodijama koje je on najviše voleo. Zvuci tamburica tog dana nisu donosili žalost, već su slavili život i evocirali uspomene na čoveka koji je otišao, ali čiji duh je i dalje bio prisutan među njegovima.

U primorskom mestu Rogoznica, jedan sprovod ostavio je snažan utisak na sve prisutne. Umesto uobičajene tihe ceremonije predvođene sveštenikom, groblje je ispunila muzika. Tamburaši su zasvirali i započeli pesmu „Volim piti i ljubiti“, živahnu melodiju koju je pokojnik za života često slušao. Njegova porodica otkrila je da je to bila njegova poslednja želja – nije želeo suze, crninu i tišinu, nego osmehe, sećanja i pesmu koja odražava način na koji je živeo: slobodno i punim plućima.

  • Na snimku koji se ubrzo proširio društvenim mrežama vidi se okupljena povorka koja stoji oko kovčega. Niko nije plesao niti se naglas smejao, ali se u vazduhu osećala posebna energija – toplina, poštovanje i ljubav prema čoveku koji je, kako su ga opisivali prijatelji, bio oličenje radosti i iskrenosti. Bio je to čovek koji nikada nije robovao pravilima i koji je, čak i kad je razmišljao o svom odlasku, želeo da ostane dosledan sebi.

„On je želeo da se ljudi smeju kada ode, a ne da plaču,“ rekao je jedan od njegovih bliskih prijatelja. Dodao je da pokojnik nije podnosio formalnosti i stroga pravila i da bi mu ovakav ispraćaj bio draži od svakog tradicionalnog. Njegova životna filozofija bila je jednostavna: sreća, sloboda i ljubav važniji su od svega drugog, pa i od smrti.

  • Reakcije na ovakav oproštaj bile su podeljene. Na internetu su se nizali komentari – neki su smatrali da pesma veselih tonova nije prikladna za sahranu, dok su drugi u potpunosti podržali porodicu, naglašavajući da je pokojnik zaslužio da mu se ispuni želja. „Ako je to bila njegova volja, zašto bi mu to uskratili?“ glasio je jedan od komentara koji je izazvao najviše podrške.

Njegovi najbliži potvrdili su da je sve bilo urađeno uz njihovu punu saglasnost i da ovo nije bio nikakav pokušaj da se privuče pažnja javnosti, već iskrena namera da mu se oda počast. Tamburaši su svirali iz srca, a melodije su pratile pokojnika na putu ka večnosti baš onako kako je želeo.

  • Ovakvi događaji pokreću pitanje kako bi sahrane mogle izgledati u budućnosti. Sve više ljudi razmišlja o personalizovanim ispraćajima koji oslikavaju njihov karakter i vrednosti. Neki biraju da ih isprati muzika, drugi žele da njihove fotografije ili snimci ožive uspomene, a treći insistiraju da se novac za cveće donira u humanitarne svrhe. Postoji i ona grupa ljudi koja za kraj bira omiljenu pesmu kao poslednji simbol života koji su živeli.

Možda u tome leži i poruka – smrt ne mora biti tabu, niti trenutak obavijen samo tugom. Oproštaj može biti proslava života, prisećanje na lepe trenutke i prilika da oni koji ostaju iza pokojnika pronađu snagu u sećanju. Kada se umesto tišine začuje pesma, prostor ispunjava emotivnost koja ne donosi samo bol, već i zahvalnost na zajedničkim danima.

  • Pesma „Volim piti i ljubiti“, iako vesela i na momente šaljiva, tog dana u Rogoznici dobila je novo, dublje značenje. Pretvorila se u simbol radosti, uspomena i slobode – poruku o čoveku koji nije želeo da njegov odlazak bude obeležen tugom. Ostavio je iza sebe ne samo sećanja, već i lekciju: smrt može biti trenutak u kojem melodija nadjača tišinu i u kojem se proslavlja ono što je život bio.

U svetu u kojem ljudi sve više teže autentičnosti, čak i u najosetljivijim trenucima, ovakvi oproštaji podsećaju nas da i poslednji ispraćaj može biti unikatan. Ako je nečiji život bio poseban i drugačiji, možda takav treba da bude i način na koji ga pamtimo. U zvucima tamburica, među nadgrobnim spomenicima, zauvek je ostala priča o čoveku koji je voleo – da pije, da ljubi i da ode u svet s pesmom koja slavi njegov put.

Besplatno

LEAVE A REPLY

Please enter your comment!
Please enter your name here