Toma Zdravković, prema mnogima umjetnik koji se jednom rađa, kreator je i izvođač duboko dirljivih pjesama koje nisu podložne vremenskom odricanju, odnosno, popularnost zadržavaju iz godine u godinu slijedeći nove generacije. Među njegovim hitovima spominju se brojna ženska imena, ali postoji jedna posebna pjesma koju je samo jednom otpjevao uživo i to, prema riječima onih koji su tada prisustvovali događaju, na takav način i tako maestralno da je nikad više ne ponovi, čime je od nje napravio stvarnu legendu.
”
Upravo tu izvedbu je navodno posvetio njegovoj prvoj ljubavi, Slavici Popadić, koja je u nježnoj dobi tragično podlegla bolesti. Stihovi ove pjesme sažimaju duboku tjeskobu koju je pjevačica proživjela tijekom tog razdoblja, izazivajući neosporan emocionalni odgovor svakoga tko ih danas čuje. U Tominim počecima kao pjevača, kada je tek trebao steći široko priznanje, susreo se sa Slavicom. Ovaj sudbonosni susret dogodio se u Tuzli, gdje je Toma u cijenjenom hotelu “Bristol” punih pet godina pokazivao svoj glazbeni talent. Slavica, vitka plavuša zadivljujućih tamnoplavih očiju u kojima je stajala prizvuk melankolije, porijeklom je iz Travnika. Za mladog i nadobudnog Tomu susret sa Slavicom bio je kao ispunjena želja, san koji se napokon ostvario.
Po prvi put je doživio duboku i intenzivnu ljubav prema njoj. Međutim, njihov je odnos bio buran, obilježen čestim nesporazumima i sukobima. Unatoč dubokim osjećajima jedno prema drugome, Toma i Slavica su se žestoko svađali i naposljetku prekinuli svoju vezu, da bi se pomirili i pronašli trenutke harmonije, nakon kojih bi neminovno uslijedile nove nesuglasice. Uz snove o zajedničkoj budućnosti sa Slavicom, Toma je čvrsto vjerovao da je ona ta kojom će se oženiti, no sudbina je imala drugačije namjere.
Tomin konačan razlaz dogodio se u Beogradu, gdje je otputovao na probu s namjerom da osigura mjesto u kafe-baru “Terazije” u Bezistanu. U to vrijeme obuzeo me duboki osjećaj nelagode jer sam se našao usred prisustva najcjenjenijih glazbenika koji su nastupali u caffe-baru u Bezistanu. Da stvar bude složenija, probi su se neočekivano pridružili proslavljeni nogometaši Dragoslav Šekularac i Zoran Miladinović. Ove istaknute ličnosti nastavile su me ismijavati dok sam bio usred pjevanja. Obuzeta mješavinom malodušnosti i sumnje u sebe, nisam primijetila da Slavica sjedi sa Zoranom i vode razgovor kao da su dugogodišnji poznanici. Tek kad sam im prišao, shvatio sam da nešto nije u redu. Pred svima je usput spomenula da mora posjetiti neke prijatelje. Ostavši bez izbora, nevoljko sam pristao. Vrativši se u prazne okvire moje sobe u hotelu “Balkan”, pojavila se tek iza ponoći, kako je Tom kasnije ispričao u jednom intervjuu.
Toma je nastavio pjevati po kafanama, ne znajući za nikakve vijesti o tome gdje je Slavica u Sarajevu. No, sve se drastično preokrenulo jednog ljetnog dana 1963. dok je nastupao na crnogorskom primorju. Tog dana stigao je telegram koji je potpuno promijenio tijek događaja. Nakon dana na plaži, odlučio sam svratiti do recepcije. Na moje iznenađenje, uručili su mi telegram. Prošle su godine otkako mi se itko obratio, pa sam ostala zatečena. Činilo se nemogućim da itko, čak i moji poznanici iz Pečenjevca, sela kraj Leskovca, znaju gdje sam. Namjerno sam se udaljio od njih i putovao sam od jednog do drugog bara diljem zemlje. Kad sam otvorio telegram, pročitao sam hitnu poruku koja me upućivala da posjetim liječnika u bolnici u Sarajevu. Liječnik, koji je poslao telegram, javio mi je da je Slavica teško bolesna i da me želi vidjeti. Ova me vijest potpuno potresla, kako je pjevačica kasnije ispričala u tekstu za Istorijski zabavnik.
Toma je bez oklijevanja brzo skupio svoje stvari i krenuo na put prema Sarajevu. Dok je ugledao djevojku koju je jako volio kako leži u bolničkom krevetu, jedva ju je prepoznao. Djelovala je krhko i mršavo, smršavši preko 30 kilograma. Unatoč njegovoj želji da ostane uz nju, ugovorne obveze i zaruke su mu to branile. Nedugo nakon povratka stigao je poražavajući telegram o Slavičinoj preranoj smrti.
Događaji koji su se odvijali nakon te točke bili su uglavnom u skladu s onim što je prikazano u seriji. Obuzet bolom, Toma je pribjegao svojoj prokušanoj metodi – pisao joj je iskrenu poeziju. Upravo kroz taj proces nastala je prekrasna balada poznata kao “Buket bijelih ruža”. U Sarajevu je dočekala nesretni kraj, a posljednje počivalište našla je u rodnom Travniku. Godinama kasnije, zatekao sam se kako stojim kraj njezinog novoformiranog groba, odajući iskrenu počast s buketom čistih bijelih ruža. U Travniku, nekih sedam-osam godina nakon njezine smrti, skupio sam hrabrosti javno izvesti pjesmu koja je sažimala naše zajedničko putovanje. Ovaj jedinstveni nastup ostao mi je urezan u sjećanje, jer to nije bio puki koncert, već sumorna komemoracija nalik na sprovod. Suze su tekle slobodno, ne samo iz mojih očiju, nego iz svake duše prisutne u dvorani.
