U današnjem članku pišem o jednoj tihoj, ljudskoj priči iz malog grada, koja pokazuje koliko usamljenost može da boli čak i kada je niko ne vidi. Ovo je priča o čovjeku koji je pogriješio iz očaja, ali je na kraju naučio najvažniju životnu lekciju.
U Priboju se sve zna. Ljudi se ne prepoznaju samo po imenu i prezimenu, već i po navikama, po tome ko s kim sjedi na kafi, ko se rano budi, a ko se kasno vraća kući. Zato nije bilo teško primijetiti da je Pero Milovanović, čovjek na pragu pedesete, godinama ostajao sam.
Nije bio problematičan, nije pio, nije bježao od rada. Imao je kuću, okućnicu, zanat u rukama i obraz kakav se rijetko sreće. Ipak, sudbina mu nije bila naklonjena kada je u pitanju bio brak.
Danju je bio potreban svima. Zvali su ga kada treba popraviti cijev, uvesti grijanje, pomoći oko kuće. Bio je pouzdan i vrijedan. Ali kada bi se uveče vratio kući, dočekivala ga je tišina. Najteže su bile večeri, kada bi uključio televizor samo da nešto bruji, sjeo za sto i gledao u prazan tanjir. Tada bi mu u glavi odzvanjale riječi njegove majke, stare i iznemogle, koja ga je tiho pitala ko će sutra brinuti o njemu i ko će zapaliti svijeću kada nje više ne bude. Taj strah od samoće zauvijek lomio ga je više nego sav fizički rad.
- Jedne večeri, u kafani, rođak mu je uz rakiju dobacio da danas ljudi sklapaju brakove preko posrednika i da je to brzo i sigurno rješenje. Pero se tada nasmijao, jer mu je sve djelovalo ponižavajuće. Ipak, kada je ostao sam, ta misao mu se uvukla pod kožu. Počeo je razmišljati da li je to možda jedini način da pobjegne od praznine koja ga je gušila.
Posrednik se javio brzo, govorio je sigurno i uvjerljivo. Tvrdio je da je žena skromna, da zna red i da nije razmažena. Kada je Pero pitao za sliku, dobio je odgovor da to nije brak za pokazivanje, već za kuću i život. Tu je trebalo da stane, ali nije. Dao je tri hiljade evra, sav novac koji je čuvao za crne dane, ubjeđujući sebe da nema šta da izgubi osim samoće.
U njegovoj glavi živjela je slika mlade žene koja će unijeti toplinu u njegov dom. Dan kada je automobil stao ispred kuće slomio je tu iluziju u jednoj sekundi. Pred njim je stajala žena njegovih godina, umorna, hladnog pogleda, više zainteresovana za kuću i dvorište nego za njega kao čovjeka. U tom trenutku shvatio je da je prevaren, ali i da je sam sebe doveo u tu situaciju.
- Kada je rekao da ne može da prihvati taj brak, odgovor je bio kratak – novac se ne vraća. Žena nije željela da ostane tamo gdje nije prihvaćena, ali nije htjela ni sramotu. Sve se srušilo u jednom danu. Nije ga boljela samo izgubljena suma, već osjećaj poniženja i sopstvene naivnosti.
Selo je brzo saznalo šta se desilo. Neki su dolazili iz sažaljenja, drugi iz radoznalosti. Majčina tišina bila je teža od svake osude. Pero više nije mogao da izdrži poglede i šapat, pa je otišao u Beč kod rođaka. Tamo je radio mnogo, govorio malo i po prvi put osjećao mir, jer niko nije znao njegovu priču.
Upravo tamo upoznao je Nadu. Ženu koja nije tražila objašnjenja, nije postavljala teška pitanja i nije mjerila čovjeka prošlim greškama. Slušala je, razumjela i prihvatila ga onakvog kakav jeste. Sa njom je Pero naučio da se bliskost ne kupuje, niti dogovara.
Kada se vratio u Priboj, vratio se drugačiji. Smiren, uspravan i bez potrebe da se pravda. Na pitanja je odgovarao kratko, govoreći da se snašao, ali ne novcem, već srcem. Skupo je platio svoju grešku, ali je shvatio ono najvažnije – brak se ne kupuje i ne ugovara, već se gradi strpljenjem, poštovanjem i iskrenom ljubavlju
