Tema današnjeg članka je duboko reflektivna misao Paula Coelha o usamljenoj ženi u starosti. Coelho tvrdi da takva žena može očekivati samo jednu stvar, što zvuči gotovo fatalistički i zastrašujuće.
Međutim, ta izjava zapravo nosi snažnu poruku: nije riječ o sudbini koju ne možemo izbjeći, nego o pozivu na buđenje. Iako se na prvi pogled može činiti da piše o nečemu neizbježnom, Coelho nas zapravo poziva da prepoznamo greške koje činimo, da se probudimo iz pasivnosti i aktivno mijenjamo smjer svog života.
Coelho u svojoj knjizi često piše o tome kako je želja za ljubavlju, priznanjem i pažnjom univerzalna. Kada spominje usamljenost žene u starosti, ne misli samo na ženu koja je sama, bez partnera. Njegova poruka dotiče dublju usamljenost – onu koju osjećamo kada osjetimo da naš život više nikome nije važan, kada osjećamo da smo postali nevidljivi, nebitni. Ova “jedna stvar” koju može očekivati usamljena žena u starosti može se tumačiti na nekoliko načina, ali najčešće se odnosi na gorko kajanje, na osjećaj tišine u kojoj nema nikoga da nas sasluša, na zaborav koji dolazi s godinama.
Iako ovo sve zvuči kao pesimistički pogled na budućnost, Coelho nas upozorava da život nije predodređen. Nema fatalizma u njegovoj poruci, jer on ne govori da se moramo pomiriti s nečim što nas čeka. Zapravo, njegov cilj je da nas probudi i potakne na akciju. Upozorava nas na opasnu iluziju koju često imamo, a to je uvjerenje da imamo vremena za promjenu. Često mislimo: „Sada uživam, sada radim, sada žurim“, pa tako odgađamo važna pitanja o budućnosti. Međutim, godine prolaze i neprestano zanemarivanje tih pitanja može dovesti do toga da jednog dana shvatimo da smo kasnili u izgradnji odnosa, prijateljstava i društvenih mreža. Sociološke studije pokazuju da se društveni krug osobe smanjuje za 30-50% nakon 40. godine, a taj gubitak društvenih veza često je rezultat toga što smo se previše fokusirali na obitelj, karijeru i druge obaveze, dok prijateljstva tiho blijede.
- Za žene, naročito u društvima gdje se od njih očekuje da stalno brinu o svim drugima, postoji dodatna opasnost: cijeli život brinule su za druge, a nikada nisu izgradile mrežu prijatelja i veza za sebe. Kad djeca odu, partner se promijeni ili napusti, žena ostane s ogromnom prazninom u životu, osjećajući se nevidljivo i nevažno. Onda, Coelho tvrdi, dolazi ta “jedna stvar” koju usamljena žena može očekivati: usamljenost ispunjena kajanjem. To nije usamljenost kao izbor, već ona teška, ljepljiva usamljenost koja dolazi s pitanjima poput: „Zašto sam sve stavila ispred sebe?“, „Zašto nisam njegovala svoja prijateljstva?“, ili „Zašto nisam slijedila svoje strasti i hobije?“.
Ono što Coelho nastoji reći jest da je usamljenost u starosti posljedica godina u kojima smo se žrtvovali, trpjeli, čekali da netko drugi riješi naše probleme ili čak čekali da se netko drugi pobrine za našu sreću. Usamljena starost nije kazna, ona je rezultat naših vlastitih izbora tijekom života. Coelho, zapravo, propovijeda da kazna nije sudbina, nego posljedica loših odluka i pasivnosti.
Žene često same sebe guraju prema toj usamljenoj starosti kroz nekoliko pogrešnih obrazaca. Jedan od njih je stavljanje svih drugih na prvo mjesto. Mnoge žene nauče da je normalno da se partnerove potrebe uvijek stavljaju ispred njihovih, da djeca dobiju sve, a da one same ostanu zadnje. Godinama se čini da je to ispravno, da je to ono što treba raditi, ali ako nikada ne izgradimo svoj identitet izvan tih uloga, može se dogoditi da se jednog dana probudimo s pitanjem: „Tko sam ja, kad nikome više nisam potrebna?“
Drugi čest obrazac je oslanjanje na jednog jedinog odnos, poput partnera, koji postaje sve u životu. Ako taj odnos doživi krah ili promjene, žena ostaje prazna. Da bismo izbjegli takvu prazninu, važno je graditi različite odnose i održavati mreže prijatelja, obitelji i kolega. Raznoliki odnosi čine da se osjećamo povezani s drugim ljudima i pomažu da izbjegnemo duboku usamljenost.
- Treća pogreška koju žene često prave je odbacivanje novih prilika zbog straha od toga što će ljudi reći. Koliko puta smo željeli učiniti nešto novo – naučiti neki jezik, upisati tečaj, putovati, ali smo se bojali da ćemo biti osudeni ili da je prekasno? Taj strah stvara zid oko nas i polako nas gura prema usamljenosti. Coelho nas poziva da ne čekamo da se probudimo u starosti s kajanjem zbog propuštenih prilika.
Usamljenost nije isto što i biti sama. Možeš biti sama, ali imati ispunjen život, imati mrežu prijatelja, svrhu i unutrašnji mir. Međutim, možeš živjeti s partnerom, djecom ili obitelji, a osjećati se duboko usamljeno jer se ne osjećaš viđeno ni shvaćeno. Coelho u svojoj izjavi upozorava upravo na to – ako si „usamljena među ljudima“, i ništa ne mijenjaš, vrlo ćeš vjerojatno osjetiti još jaču, koncentriranu usamljenost u starosti.
Kako bi se izbjegla ta sudbina, potrebno je danas poduzeti nekoliko važnih koraka. Prvo, trebaš početi graditi odnose, a ne samo održavati stare. To znači ulaganje u prijateljstva, pozivanje ljudi na kafu, šetnje, otvaranje novim poznanstvima. Drugi korak je da izgradiš život koji nije temeljen samo na jednoj ulozi – kao majka, supruga ili radnica. Treći korak je da naučiš kako biti dobro sama sa sobom, jer to je prvi korak prema stvaranju života koji nije prepun usamljenosti.
Coelho nam poručuje da je pasivnost najveći neprijatelj. Ako ništa ne mijenjamo, vjerojatno ćemo se suočiti s onim što danas pokušavamo izbjeći. No, ako shvatimo ovu opomenu, naš život može postati najmirniji, najmudriji i najautentičniji period u našoj starosti. Nije kasno – sve dok ovo čitaš, još imaš vremena da promijeniš svoju sudbinu
