Mediji su prethodnih nekoliko sedmica brujali o objavama da su se Melina i Haris sporazumno rastali prijateljskim razvodom. Prema pouzdanom insajderu iz obitelji Džinović, veza modne dizajnerice Meline i glazbenika Harisa Džinovića već duže vrijeme nije baš idealna. Nakon emotivnog previranja propalog braka s Melinom, Haris Džinović odlučio je otvoriti novo poglavlje u svom životu. O mirovini ne razmišlja jer se veseli budućnosti, barem tako kaže.
Prema izvoru, par je donio odluku koja je bila najkorisnija i za njih i za njihovu djecu. Haris se već preselio iz vile na Senjaku, dok je Melina ostala tamo s djecom. Brakorazvodna parnica je trenutno u tijeku, a o podjeli imovine bit će odlučeno naknadno. Vrijedi napomenuti da su se prvotno uselili u vilu 2021.
Putovanje umjetnošću ne poznaje granice. Nastavlja se razvijati i cvjetati. Dok umjetnost može privremeno stati kad netko ode u podzemlje, kreacije traju. Postavlja se pitanje koliko dugo mogu nastaviti pjevati? Odgovor leži u mojoj strasti prema pjevanju i želji da publika čuje moj glas. Sve dok vatra u meni gori i ljudi žude za mojim nastupima, pjevat ću bez prestanka. Ovo su riječi Harisa tokom gostovanja u emisiji “Una Due Tre”. S ponosom izjavljuje da je iu 72. godini života njegov glas i dalje moćan instrument.
- Izrazio je da je došlo do značajne promjene u proteklom desetljeću, ali on samouvjereno tvrdi da su se njegova izvedba, pjevačka sposobnost i sveukupni užitak poboljšali, što je mišljenje koje su potvrdili i drugi. Iako je nadaleko poznat kao veliki perfekcionist, ponizno priznaje da i on povremeno doživljava neuspjehe.
Često mi tekst isklizne iz misli dok mi misli odlutaju negdje drugdje, zbog čega zaustavljam tok pjesme. Zastajem i pitam: “Kako dalje ide ovaj stih? Ide li dobro? Nastavimo prema tome.” Promatrači mogu ovaj prekid protumačiti kao namjeran i ugodan umjetnički izbor, kako je rekao uvaženi Kralj Meraka. Unatoč glasinama da odbija primati napojnice tijekom slavlja i nastupa, uvjerljivo nas je odvratio da im vjerujemo. U mlađim godinama, između 18. i 20. godine, imao sam priliku raditi u jednom sarajevskom baru, gdje sam zabavljao posjetitelje svirajući harmoniku. Naravno, za nastupe sam dobivao napojnice, a često su te napojnice iznosile pozamašne novčane iznose s obzirom na mizernu plaću koju sam tada zarađivao, prisjetio se.
Tema davanja napojnica smatram prilično subjektivnom. Ima pojedinaca koji tome pristupaju s osjećajem sofisticiranosti, drugih koji preferiraju izravniji pristup, a tu su i oni koji transparentnost dovode do krajnosti, idući toliko daleko da si slinom lijepe novčanice na čelo, što je praksa koju ja osobno smatrati prilično neprivlačnim. Zapravo, sumnjam da bi se itko usudio pokušati takvo što sa mnom. Ovakva razmišljanja podijelio je glazbenik koji je imao priliku boraviti u raznim zemljama, pa se prisjetio zanimljive anegdote iz svog boravka u Parizu.
Kako bismo nakon večere imali gdje nastaviti uživati u večeri, moj partner Beko i ja smo odlučili kupiti restoran u Parizu. Lokalne su se ustanove rano zatvorile, što nas je potaknulo da pronađemo rješenje. Unatoč tome što Beko nije bio pijanac, vjerovali smo da ćemo s pubom dobiti odgovarajući prostor. Pronašli smo restoran koji radi već nekoliko godina sa 120 sjedećih mjesta i pretvorili ga u željeni pub. Posao je imao uspona i padova, niti je poslovao iznimno dobro niti loše.
Ipak, u toj smo ustanovi našli zadovoljstvo i zadovoljstvo. Po dolasku navečer, raspitao bih se kod Tota, našeg noćnog zaposlenika, o stanju na tržištu. Njegov bi odgovor često bio: “Radije ne bih rekao, ovdje je tržište.”
Razgovarajmo o Market Zero. To je mjesto gdje je sve u redu i nema potrebe za naplatom. Često bismo troškove restorana pokrivali iz vlastitih sredstava, kako je naveo Haris, koji se posebno rado družio sa rahmetli Šabanom Šaulićem.
U prošlosti su se naši dani i noći besprijekorno stopili. Bavili bismo se fizičkim aktivnostima i odvojili trenutke za opuštanje. Ipak, najdraže uspomene bile su one kada bismo jedni drugima pjevali serenade. Sa samo jednim glazbenikom, bili smo samo mi, stvarajući intimnu atmosferu dok smo naizmjence pjevali i slušali, dopuštajući glazbi da traje unedogled. Ovo sjećanje ispričao je Džinović u razgovoru za “Una, due, tre”.
