- Znaš, život ponekad napiše priče koje nijedna knjiga ne bi mogla ispravno ispričati. Ne zato što su previše dramatične, nego zato što se svaka emocija u njima osjeti kroz kožu, kroz dah, kroz otkucaje srca. I tada shvatiš da ništa nije jače od instinkta majke, od ljubavi žene koja je ostala kada je bilo najteže.
Taj dan – koji je trebao biti samo još jedan običan, svakodnevni trenutak – pretvorio se u ono što ćeš pamtiti dok dišeš. Samo si pošla po svoje dijete, da je uzmeš za ruku, odvedeš kući, pitaš je kako joj je bilo u školi, da joj popraviš mašnicu i sakriješ umor iza osmijeha. Ali sudbina je odlučila da te baš taj dan podsjeti na ranu koju si odavno pokušala zaboraviti.
- Jer tamo, kraj tvoje kćerke, stajao je on. Neznanac, reklo bi oko. Stranac u tijelu poznatog. A tvoje srce – to nije prevarilo ni na sekund. Prepoznalo je. Osjetilo. Zapamtilo. Jer to lice si sahranila hiljadu puta u tišini, u noćima kada si grlila dijete koje je on ostavio. U trenucima kada si molila Boga da ti da snage jer si morala biti i majka i otac.I sada – on se pojavio. Samo tako. Bez najave. Bez objašnjenja. Bez poniznosti. Sa rečenicom koja je trebala da zaliječi godine odsutnosti: „Želim da ispravim stvari.“
A ti? Ti si stajala kao stijena. Umorna, ali uspravna. Slomljena, ali čitava. Jer si znala da tvoja kćerka, koja se tada uplašeno stisnula uz tebe, zna samo jedno – da si ti njena luka. Njen štit. Njena istina. On je bio samo sjenka prošlosti, prazno mjesto na porodičnim fotografijama koje nikada nisu ni postojale.
- Možda si u tom trenutku imala hiljadu riječi. Možda si poželjela da vrištiš, da izgovoriš svaku neprespavanu noć, svaki dan kad si kucala na vrata života moleći da preživiš. Možda si htjela da mu pokažeš svu bol, sve tuge, sve trenutke koje je propustio. Ali nisi. Jer ponekad, tišina ima više dostojanstva od bilo koje riječi.
Možda će on pokušati. Možda će tražiti oprost. Možda će pričati o greškama, o mladosti, o strahu. Ali znaš šta? Oprost ne dolazi po zahtjevu. On se ne traži rečenicom – on se gradi djelima. A ono što je izgubljeno, ne vraća se tako lako.
- Ali najvažnije od svega – tvoja kćerka ima sve što joj treba. Ima tebe. Imala te je kad je prvi put pala i ogrebala koljeno, kad nije mogla da zaspi, kad su je boljeli zubi, kad je trebala nekog da je gleda dok crta i da joj kaže da je njena kućica najljepša na svijetu. Imala je tvoju ruku kada joj je bilo teško i tvoj osmijeh kada se bojala. I to je ljubav. Ne ona koja dođe kad je zgodno, već ona koja ostane kad je najteže.
Možda ćeš joj jednog dana pričati o njemu. Možda nećeš nikad. Možda će sama pitati. Ali bez obzira na sve, ona će znati jedno – da si ti bila tu. Da si je voljela toliko da si zaboravila na svoje suze zbog njenih osmijeha.I neka se pojave, ti iz prošlosti. Neka pokušaju da „isprave“. Ti znaš da si ti ta koja je cijelo vrijeme bila ispravna. I to je snaga koju ništa, baš ništa, ne može zamijeniti.
