Očajnički plač, suze koje se nisu mogle zaustaviti, to je bio osjećaj koji ju je pratio nakon što je prihvatila činjenicu da je njen Freeman mrtav Otac Šefko branio Elvirinu ljubav sa Slobodanom: Trudna do zuba, vidio sam je kako nepomično leži i rekao – doktore, on je mrtav Elvira je do 31. godine prolazila kroz iskustva koja su na neki način testirala njezinu izdržljivost, nakon čega je stekla uvid da ne postoji ništa na svijetu što se ne može izdržati, nakon čega se ne može krenuti dalje.
- Banjalučanka Jasmina jedva da je bila punoljetna kada je završila kod maminog muža: Sve me hvatalo, gorko sam se kajala Njezina životna priča podsjeća na filmski scenarij u kojem se isprepliću zabranjena ljubav, teška tragedija, ali i epilog koji ostavlja bez daha, pun utjehe i nade. Sa samo 18 godina napustila je rodne Berane i za svojom najvećom ljubavi Slobodanom preselila se u Majdanpek.
Kaže da su u početku odnosi bili zategnuti s obje strane obitelji jer su Slobodan i Elvira različite vjere. Postali su roditelji dva sina, ali dok je čekala treće dijete, Slobodan je iznenada umro. Elvira ostaje nositi težinu i ljepotu njihova zajedničkog života. Njihova priča počela je kao prava bajka. Bila je to ljubav na prvi pogled, koja se činila kao pravi susret sudbine.
- Elvira Jovanović imala je samo 18 godina kada se 1994. godine, na nagovor prijateljice, prijavila na natjecanje za Miss plaže u svom rodnom gradu. Nakon pobjede otišla je na slavlje u Bar i tamo je na plaži upoznala Slobodana – čovjeka očiju zelenih poput smaragda, koji ju je odmah osvojio. Njegov pogled izazvao je u njoj tako snažne osjećaje da je odmah znala da je on “taj”.
Prva pomisao mi je bila: Bit će moj, u to sam 100 posto sigurna – prisjeća se Elvira. Sutradan su se ponovno sreli na plaži. Kad je ušla u vodu, začula je korake iza sebe. Okrenula se i izbliza susrela te iste zelene oči. Pitao ju je kako se zove i odakle je, a kada je odgovorila rekao joj je da je stvarno lijepa djevojka. Očarana njegovim pogledom, Elvira ga je pitala isto, te saznala da se zove Slobodan i da je iz Majdanpeka.
- Tražio je njen broj telefona, želio je da ostanu u kontaktu – priča Elvira prisjećajući se tih najljepših trenutaka. No, dolazila je iz tradicionalne muslimanske obitelji pa nije sve išlo glatko. Kada je Slobodan prvi put nazvao njihov fiksni telefon, javio se njen otac Šefko, koji nije dopustio Elviri da preuzme poziv.
Međutim, Slobodan je bio odlučan i trudio se. Sljedeći put kad je nazvao, njezin otac nije bio kod kuće, pa su konačno mogli razgovarati. “Očarala me njegova odlučnost i upornost. Pet dana kasnije pojavio se u Beranama da me vidi. Iako sam imala samo 18 godina, sve sam više bila svjesna koliko želim da on bude taj”, moja Slobodanka Elvira prisjeća se. . Kako je Slobodanova ljubav i privrženost prema Elviri bila očita, ona je 29. kolovoza 1994. godine ostavila sve što je do tada znala i krenula za njim.
- Slijedila je čovjeka kojeg je voljela svim srcem, čovjeka kojeg je doživljavala kao svoju sudbinu. Tri godine nakon što su započeli zajednički život, Elvira i Slobodan postali su roditelji sina Denisa, dječaka koji je bio ispunjenje njihovih snova i temelj njihove ljubavi. Činilo im se da su im se sve želje ostvarile, živjeli su lijep i sretan život.
Dvije godine kasnije obitelji se pridružio Veselin, Denisov mlađi brat, a Slobodan je ubrzo izrazio želju za još jednim djetetom, ovoga puta djevojčicom. “Željela sam mu ostvariti želju, a i sama sam maštala o princezi u našoj obitelji. Nekoliko mjeseci kasnije ponovno sam ostala trudna. Slobodan je bio presretan i oduševljen! Moja trudnoća potvrđena je 6. srpnja 2007., no bebina položaju nije dala da saznamo spol – sa setom se prisjeća Elvira, jer su se ti sretni trenuci ubrzo pretvorili u njezinu najgoru životnu tragediju”.
Bio je običan dan, 9. srpnja 2007. godine, kada je Slobodan, inače profesor, nogometni sudac, humanitarac i predsjednik općine Majdanpek, došao kući nakon posla, prije treninga. Vodio je zdrav i aktivan život, a ta će mu večer, nažalost, biti posljednja posjeta. – Došao je oko pola šest popodne. Ručali smo zajedno, a zatim otišli u krevet da se odmorimo.
- U jednom trenutku, dok je stavljao ruku na moj trbuh, osjetio je kako se beba miče, i radosno me zagrlio, rekavši: “Dookie, naša beba se miče”, a zatim je, sretan, obukao svoju sportsku opremu i počeo trčati na svoj uobičajeni način, dok mu je Veselin mahao, dvoumio se hoće li poći s njim, ali je ipak odlučio ostati s prijateljima ispred zgrade. Dok je pripremala večeru, Elvira je sa smiješkom čekala da joj se suprug vrati, no tada je zazvonio telefon.
Javio se njegov kolega i prenio poruku koju Elvira nikada neće zaboraviti: “Slobodan se povrijedio na treningu”. Elvira je u trenutku panike istrčala na ulicu, zaustavila prvi automobil i zamolila vozača da je odveze do stadiona. Kad su stigli, vidjela je policijski auto i vozilo hitne pomoći. – Gotovo bosa i s trudničkim trbuščićem prišla sam gomili ljudi. Čuo sam ženski glas koji je upozoravao ostale: Čuvajte je, u drugom je stanju.”
- Tada sam ugledao Slobodana kako nepomično leži na travi, okružen doktorima, sav izbezumljen, prišao sam i očajnički zamolio doktora: “Pa dobro. , doktorica, je li on samo tiho potvrdio, rekao da mu je srce popustilo – to je rečenica koju i danas čujem“, kroz suze se prisjeća Elvira. . Samo Elvira sa sobom nosi sve ono što je osjećala u trenucima kada se svijet oko nje rušio.
Neočekivani gubitak voljene osobe pogodio ju je poput oluje, a samo joj se jedno pitanje nametalo – kako će objasniti svojim sinovima da tata više nije s njima. “Sabrala sam se, skupila ostatak snage i ušla u kuću. Htjela sam ih odmah zagrliti, utješiti, a ujedno i sama dobiti podršku u njihovoj blizini. Čim sam ih dodirnula, shvatile su da je nešto strašno Moj stariji sin, koji je tada imao samo deset godina, prvi je postavio pitanje: “Što se dogodilo s tatom, a ja sam im jedva susprežući suze rekla da je tata umro.
- slijedio će mi zauvijek ostati urezan u sjećanje – očajnički vrisak.” , suze koje se nisu mogle zaustaviti i tuga dvojice dječaka koje sam morala čuvati i bodriti, jer su oni bili jedina svijetla uspomena na mog Slobodana.” Uspjela je ne samo preživjeti trudnoću nego i zaštititi svoja dva sina kroz sve te teške mjesece. Napokon je 13. studenoga rodila djevojčicu. Osjećaji su tada bili pomiješani – sreća zbog novog života, beskrajna tuga zbog gubitka i sjećanja koja su bila sveprisutna.
Na Denisov prijedlog djevojčica je dobila ime po pokojnom ocu koji ju je silno želio, ali nije doživio. Godine su prolazile, a Elvira Jovanović je izrasla u primjer majke s velikim M. U trenucima umora i bola podršku su joj pružili majka Munevera, rahmetli otac Šefko, a posebno tetka Mirsada, koja joj je postala kao druga majka. za nju, izvor beskrajne podrške i ljubavi.
- Najveći ponos u životu bila su joj djeca koja su izrasla u dobre, uspješne i plemenite ljude. Njezin sin Dennis postao je poznato ime u svijetu manekenstva i modelinga, priznat u cijelom svijetu. Modne kuće poput “Dolce & Gabbana” i “Versacea” bore se za mogućnost suradnje s njim, a njegovo lice krasi naslovnice i modne editorijale. Drugi sin Veselin našao je stabilan posao u jednoj firmi, dok kćerka Slobodana, koja je uzela ime u znak sjećanja na oca, sada ide u srednju školu u Beogradu. Elvira je ostala vjerna uspomeni na Slobodana, više se nije udavala. Čuva uspomenu na neprolaznu ljubav, život posvetila djeci i njihovoj dobrobiti.
Djeca su krštena u crkvi, a obitelj njeguje i kršćanske i muslimanske običaje. U Jovanovićevom domu, kao i u njegovim rodnim Beranima, poštuju se i slave običaji bez obzira na vjerske razlike. Iako su odrasle u tradicionalnom okruženju, gdje su mnoge obitelji srpskog podrijetla njegovale pravoslavne vrijednosti, Elvira i njezini rođaci veselili su se svakom blagdanu. Tako je tijekom odrastanja upoznala i poštivala specifičnosti oba običaja. Kada se udala, bez teškoća je prihvatila Slobodanovu pravoslavnu vjeru i običaje, jer su joj roditelji davali punu podršku.
