Briga o djeci ne prestaje skoro nikada posebno kada krenu u školu,u tom periodu se i djeca ai mi roditelji suočavamo sa raznim poteškoćama a takav je slučaj bio i kod ovog zabrinutog oca koji je svoju kćerku pratio do škole i saznao nešto zanimljivo..
- Priča iz Ohaja o ocu koji je odlučio na jedinstven način disciplinovati svoju desetogodišnju kćerku zbog njenog neprimjerenog ponašanja u školi postala je viralna i izazvala brojne rasprave. U vremenu kada je vršnjačko nasilje sve češći problem, a autoritet roditelja često doveden u pitanje, ovaj slučaj skrenuo je pažnju na važnost roditeljske odgovornosti i granica koje se djeci moraju postaviti.
Djevojčica je više puta bila isključena iz školskog autobusa jer je maltretirala druge učenike. Iako je otac isprva verovao da je u pitanju izolovan incident i lično ju je vozio iz škole, ponavljanje ponašanja natjeralo ga je da preispita pristup. Shvativši da uobičajene metode ne daju rezultat, odlučio je da pronađe način da svoju kćerku nauči važnu životnu lekciju – lekciju o odgovornosti, posljedicama i empatiji.
- Odluka koju je donio bila je jednostavna, ali snažna: umjesto da je vozi, naredio joj je da pješači svih osam kilometara od škole do kuće. Ipak, sve je bilo pod njegovim nadzorom – pratio ju je automobilom kako bi bio siguran da je bezbjedna. Cilj ovog postupka nije bio kažnjavanje, već prepoznavanje greške i sticanje svijesti o tome kako je biti na mjestu nekoga koga je povrijedila.
Otac je javno izjavio da nije želeo da je ponižava ili povređuje, već da je nauči kako se osjećaju djeca koja su bila žrtve njenog ponašanja. Hodanje kući predstavljalo je simboličan, ali i fizički napor koji joj je pružio prostor za razmišljanje i unutrašnju refleksiju. Bila je to prilika da sama, u tišini i bez pomoći, osjeti težinu svojih djela.
- Njegov potez izazvao je različite reakcije u javnosti. Jedan dio ljudi smatrao je da je to savršen primer odgovornog roditeljstva i hrabrosti da se donesu teške, ali korisne odluke. Smatrali su da današnja djeca često ne poznaju granice i da im se previše toga oprašta, što dovodi do osjećaja da su njihove akcije bez posljedica. S druge strane, bilo je i onih koji su smatrali da je metoda surova, previše rigorozna i potencijalno traumatična.
Bez obzira na podijeljena mišljenja, činjenica je da je ovaj otac odlučio da preuzme aktivnu ulogu u vaspitanju svog djeteta. Nije prebacio odgovornost na školu, sistem ili druge roditelje – prepoznao je problem i suočio se s njim direktno. U društvu koje često očekuje da škola sama odgaja djecu, njegov primjer pokazuje koliko je važno da se roditelji uključe, čak i kada to znači donošenje nepopularnih odluka.
- Vršnjačko nasilje, kao jedan od najozbiljnijih izazova u obrazovanju danas, ne može se iskorijeniti samo zakonima, pravilnicima i edukacijama. Potrebne su promjene koje počinju u porodici – razgovorima, primjerima i delima. Djeca uče mnogo više iz onoga što vide nego iz onoga što im se kaže. Upravo zato ovakvi primjeri imaju težinu – jer nisu zasnovani samo na riječima, već i na konkretnim akcijama.
Roditeljstvo nije takmičenje u popularnosti, već odgovornost da se djeci obezbijedi pravi put, čak i kada je taj put težak. Otac iz Ohaja je pokazao da nije želeo da kazni svoje dijete, već da ga poduči važnim vrijednostima koje će nositi kroz život – poštovanju, odgovornosti i suosjećanju.
- Dok god se suočavamo sa nasiljem među djecom, neophodno je da se društvo okrene ka porodici kao osnovnoj jedinici vaspitanja. Rješenje nije u kaznama, već u odvažnosti da se suočimo s problemima i pomognemo djeci da iz njih izađu jača, odgovornija i bolja. U tome se i ogleda prava snaga roditeljstva.
