Običaji su dio tradicije,samim time i ogledalo jedne nacije,naroda.Međutim naši stari običaji većinom lede krv u žilama.Danas Vam donosimo istinitu ispovest o poštivanju običaja sa Kosova i Metohije..
U tradiciji Kosova i Metohije, gde je potomstvo smatrano najvećom vrijednošću, postoji običaj koji i danas izaziva zanimanje i podiže emocije. Ova jedinstvena tradicija, koja se prenosi s generacije na generaciju, oslikava složenost porodičnih odnosa u srpskim zajednicama. Običaj, u kojem muž dovodi u kuću drugu ženu – poznatu kao podruga – kako bi se obezbijedio nastavak potomstva, zadržava duboko ukorijenjene vrijednosti zajedništva i solidarnosti, a istovremeno oslikava složenost ljubavnih i društvenih veza koje su oblikovale živote mnogih porodica.
Prema pričama koje su se prenosile kroz generacije, u starim danima muž je često bio u mogućnosti da živi s dvije žene u istoj kući. Prva žena, koja se obično naziva majka, bila je ona za koju je muž stvarno voleo, dok bi, ukoliko se pojavio problem s plodnošću ili je brak naišao na druge prepreke, u kuću dovodio drugu ženu – podrugu. Ovaj običaj, preuzet iz albanske tradicije, nije bio shvaćen kao ponižavajući, već je predstavljavao pragmatično rješenje za izazove nastanka potomstva, a u mnogim porodicama su se obe žene smatrale neizostavnim stubovima domaćinstva.
U selu Drena, priče se prenose s posebnom toplinom, a Miloje Radić, jedan od potomaka koji je odrastao u porodici u kojoj je muž imao dvije žene, otkriva zanimljive detalje.
-
“Otac je živio sa dvije žene u istoj kući, jednu sam zvao majkom, a drugu…”:
Ovo je način na koji je Miloje doživio ovaj običaj, u kojem je prva žena imala status supruge, dok je druga, podruga, igrala ulogu pomoćnice i zaštitnice.
-
Zajedništvo u kući:
Iako su žene imale svoje osobne prostorije, brige i zadatke, ključna je bila ideja da sve budu na okupu. U tom zajedničkom životu, podruga nije viđena kao neprikladna ili niža, već kao važan element porodične kohezije. -
Neobičan porodični sistem:
Miloje je priznao da mu je, kako je odrastao, postajalo sve čudnije i neobičnije, a istovremeno je primetio kako je podruga, uz sve svoje izazove, bila neizostavan dio domaćinstva, zaštitivši nas od oca u trenucima kada bi došlo do sukoba između prvog braka i novih obaveza.
Slojevi tradicije i savremenosti
U modernom dobu, ovaj običaj izgleda skoro neobičnim, ali njegova vrijednost leži u tome što je simbolizovao spremnost na kompromis i praktično rješenje za probleme koji su se javljali u porodičnom životu. Nataša Terzić, supruga i majka šestoro djece, čak je napisala roman pod naslovom “Podruga”, u kojem detaljno objašnjava ovaj fenomen. Prema njenim riječima:
-
“Ta žena se nije odrekla svoje ljubavi, ako se odrekla muža. Domaćin se ženi drugi put i dolazi podruga, da bi rodila djecu koja prva žena ne može imati.”
Ovaj citat oslikava kako su se porodični odnosi razvijali tako da su, unatoč tragičnim okolnostima, svi članovi zajednice bili usklađeni u cilju očuvanja potomstva.
-
Socijalna uloga podruga:
Prema Nataši, podruga nije samo zamjena, već su one u hrišćanskom svijetu retko viđene – običaj koji je ostao jedinstven za područje Kosova i Metohije do 1980-ih godina. Njena prisutnost je često bila potaknuta od strane prvih žena, koje su insistirale na ponovnom braku u slučaju kada nije bilo moguće ostvariti želju za djetetom.
Još jedan potomak iz sela Drena opisuje zajednički život s posebnom dozom nostalgije i prihvaćanja:
-
“Verovatno je moj otac imao odnose s obje žene, pa je tako zadržao obje u kući. Postojale su podruge, ne samo jedna, već tri ili četiri kuće u Drenu.”
On se prisjeća da otac, iako strog, nikada nije dozvolio da prva žena napusti dom, te da su majka i podruga živjele zajedno u harmoniji, s time da je podruga, koju su zvali ‘nana’, bila posebna zaštitnica od oca.
Završetak i savremene pouke
Iako nijedna žena koja je oženila muža prema ovom običaju više nije na ovom svijetu, poslednja živa podruga, Petkana Filipović, i dalje nastavlja svoju priču. Petkana, koja je već poznata po tome što je, unatoč tome što je slepa od rođenja, udala se s 28 godina za čovjeka duplo starijeg od sebe, ostala je primjer izuzetne hrabrosti i prilagodljivosti. U kafani je, prema njenoj priči, došlo do dogovora u kojem je potvrđeno da je bolja podruga nego da braća ili bratanci izdržavaju obitelj. Njena priča, prepuna humorističnih, ali i tužnih trenutaka, pokazuje kako su porodične veze u ovom običaju bile duboko ukorijenjene u svakodnevnom životu, te da je zajedništvo bilo ključno za opstajanje porodice.
Zaključak
Ova priča o najboljem srpskom običaju s Kosova i Metohije, u kojem muž živi s dvije žene, ostavlja neizbrisiv trag u srcima onih koji su je doživjeli. Bez obzira na neobičnost običaja, on je uvijek bio simbol zajedništva, prilagodljivosti i borbe za potomstvo. Komšijski odnosi, podrška i solidarnost, koje su se razvijale kroz ovakav sistem, pokazuju da su kulturne tradicije više od običnih rituala – one su temelj na kojem se gradi identitet zajednice.
Suvremene priče, poput ove koju pričaju Miloje Radić i Nataša Terzić, podsjećaju nas da su porodične vrijednosti i međusobna solidarnost neuništivi, bez obzira na sve promjene kroz vrijeme. Iako se običaji mijenjaju i evoluiraju, duh zajedništva i brige jednih za druge ostaje vječan.
