Tema današnjeg članka bavi se dubokom unutrašnjom borbom i emocionalnim udarcima koje donosi smrt voljene osobe, ali i otkrivanje da nije sve kako smo se nadali. Smrt mog oca bila je prekretnica u mom životu, jer me suočila s mnogo većim pitanjima o ljubavi, vrijednosti i vlastitoj važnosti.
Iako sam mislila da sam se pomirila sa činjenicom da nismo imali blizak odnos, nakon njegove smrti shvatila sam da neke rane ne prestaju da bole, a posljedice nisu došle odmah, već sa sve što je uslijedilo.
Kada sam saznala za njegovu smrt, svijet mi se na trenutak zaustavio. Bez obzira na sve udaljenosti i nesuglasice koje su stajale između nas, on je i dalje bio moj otac. Iako sam mislila da sam se pomirila s tim da naš odnos nikada nije bio topao, iznenada sam shvatila da smrt nije samo fizički gubitak, već i gubitak mogućnosti za sve ono što nismo izgovorili. I nije to bila samo tuga zbog gubitka, već nešto mnogo dublje, nešto što će me pratiti.
Naš odnos nikada nije bio jednostavan. Odrasla sam uz oca koji je bio prisutan fizički, ali emotivno vrlo distanciran. Bio je strog, tih, gotovo hladan. Nije znao izražavati ljubav, a ja sam, kao dijete, konstantno pokušavala da mu se približim, da mu dokažem da mu značim. Kako su godine prolazile, naučila sam da spuštam očekivanja i pomirila se s tim da nikada nećemo imati onaj odnos koji sam viđala kod drugih. Ipak, duboko u sebi sam verovala da postoji neka nevidljiva veza između nas, koja će možda, s vremenom, postati bliža.
- Međutim, kako sam postajala starija, naš odnos postajao je sve formalniji. Razgovori su postali sve kraći, a odnosi su se sveli na osnovne informacije i povremene poruke. Nikada nismo razgovarali o prošlim problemima, o emocijama, o stvarima koje su nas povredile. Postojale su stvari koje sam željela reći, ali nisam imala hrabrosti. Uvijek sam mislila da ima vremena. Da ćemo jednog dana sediti kao odrasli ljudi i pričati o svemu, ali taj dan nikada nije došao.
Poziv o njegovoj smrti stigao je rano ujutro. Glas na drugoj strani telefona bio je miran, gotovo poslovan. Rekli su mi da je preminuo tokom noći. U tom trenutku nisam zaplakala. Bila sam u šoku. Tek kad sam ostala sama, bol me je sustigla. Nije to bio samo gubitak njega, nego i spoznaja da smo ostali sa svim onim što nismo izrekli, sa svim stvarima koje su ostale nepopravljene.
Na sahrani sam se osjećala kao stranac. Ljudi su mi prilazili, izražavali saučešće, govorili lijepe riječi o mom ocu. Slagala sam se s njima, ali sam se pitala da li govore o istom čovjeku kojeg sam ja poznavala. Porodica je bila hladna, distancirana, formalna. Svi su se ponašali kao da je to samo još jedna obaveza. I tada sam prvi put osjetila da me čeka još jedno razočaranje.
Nekoliko sedmica kasnije pozvana sam na čitanje testamenta. Nisu me zanimali novac ili imovina, ali duboko u sebi sam vjerovala da me otac nije potpuno izbrisao iz svog života. Mislila sam da će mi bar ostaviti nešto – neku poruku, predmet, znak da sam mu ipak značila. I onda je testament pročitan. Moje ime nije bilo spomenuto ni jednom. Nije mi ostavio ništa, kao da nisam postojala. Ni novac, ni imovina, ni uspomene. Sve je pripalo drugima. Tada sam osjećala poniženje, jer me je vlastiti otac izbrisao iz svog života čak i nakon smrti.
Shvatila sam da smrt nije najgora stvar koja se može dogoditi. Najgore je kad shvatiš da nisi bio voljen onako kako si se nadao. Moja glava bila je puna pitanja: Da li sam učinila nešto pogrešno? Da li me je kaznio šutnjom i testamentom? Da li sam mu ikada bila važna? Nikada nisam dobila odgovore. Umjesto podrške, osjetila sam samo šutnju. Porodica me izbjegavala, a neki su mi govorili da “tako je to”. Kao da su svi znali istinu, a ja sam bila jedina koja je vjerovala u iluziju.
Nakon svega, borila sam se s osjećajem bezvrijednosti. Gubitak oca postao je gubitak identiteta. Ako me vlastiti otac nije smatrao vrijednom, kako da vjerujem u sebe? Noći su bile najteže, jer su se misli vraćale na djetinjstvo, na sve trenutke kada sam pokušavala da mu se približim. Svaki taj pokušaj sada mi je izgledao uzaludan.
Vremenom sam shvatila da testament ne definiše moju vrijednost. Njegove odluke su bile odraz njegovih ograničenja, ne mojih. Morala sam prihvatiti nekoliko teških istina: roditelji nisu uvijek ono što nam treba, ljubav se ne može natjerati, a zatvaranje poglavlja ponekad dolazi bez objašnjenja. Prihvatiti to nije bilo lako, ali je bilo neophodno. Počela sam raditi na sebi, pisati, razgovarati, suočavati se s bolnim uspomenama. Naučila sam da nosim teret koji nije moj i da prestanem tražiti priznanje od onoga koji ga nije mogao dati
