U današnjem članku želim ispričati priču koja me podsjetila koliko su mržnja i ljubav snažne sile i koliko dugo mogu živjeti u ljudima. Ovo je priča za koju čovjek vjeruje da se neke rane mogu zaliječiti samo iskrenim srcem.
Selo o kojem govorim bilo je podijeljeno rijekom, ali ta rijeka nije bila najveća granica. Mnogo dublja i opasnija bila je mržnja koja je ostala nakon ratnih devedesetih. Na jednoj obali živjeli su Bošnjaci, na drugoj Srbi, i most koji ih je povezivao godinama je služio samo kada se moralo. Ljudi su živjeli jedni pored drugih, ali ne i jedni s drugima.
Ibro je bio čovjek kojeg je rat obilježio zauvijek. Kao ratni vojni invalid nosio je ožiljke na tijelu, ali još teže one u duši. U ratu je izgubio brata i s njim dio sebe. Sve što mu je ostalo vrijedno bila je njegova kćerka Amra. Čuvao ju je kao najveće blago, vjerujući da će je jednog dana udati za poštenog mladića iz svoje zajednice, nekoga ko razumije njihovu bol i njihovu prošlost.
Ali ljubav ne pita za granice, vjeru ni prezime. Amra je u tajnosti upoznala Milana, mladića s druge strane rijeke. Bio je sin Lazara, čovjeka s kojim je Ibro nekada dijelio mladost, a kasnije nišan. Njih dvoje su se voljeli tiho i čisto, skrivajući se pored rijeke, sanjajući svijet u kojem njihova imena neće značiti podjelu. Za njih rat nije bio uspomena, već priča odraslih koja im je ukrala budućnost.
- Kao i uvijek u malim sredinama, tajna nije dugo trajala. Jedna zla riječ bila je dovoljna da istina stigne do Ibre. Te večeri, Amru je dočekala tišina puna prijetnje. Ibro je sjedio za stolom, držeći staru pušku, a u očima su mu se miješali bijes, bol i strah. Kada je izgovorio pitanje, Amra je znala da se njen svijet ruši.
Njeno priznanje bilo je tiho, ali iskreno. Govorila je o ljubavi, o dobroti, o tome da Milan nije kriv za rat. Ibro je, međutim, bio zarobljen u prošlosti. Za njega je Milan bio simbol svega što je izgubio. U prijetnjama koje je izgovorio nije bilo razuma, samo očaj čovjeka koji se boji da će mu mržnja biti uzaludna ako je pusti.
Zaključao je kapiju i sjeo s puškom u krilo, siguran da će Milan doći. I došao je. Sam, bez oružja, sa zamotanim predmetom u rukama. Dok je Ibro nišanio u njegova prsa, Milan je pokazao hrabrost kakvu rijetko viđamo. Nije došao da se brani, već da pokaže istinu.
Kada je razmotao platno, pojavila se stara fotografija. Na njoj su bila dva mladića, zagrljena i nasmijana, sa ribom u rukama. Ibro i Lazar, nekadašnji prijatelji, prije nego što ih je politika pretvorila u neprijatelje. U tom trenutku prošlost je udarila jače od svake riječi.
Poruka koju je Milan prenio bila je jednostavna, ali teška. Njegov otac nije želio da njihova djeca plaćaju cijenu njihove mržnje. Pitanje koje je visilo u zraku bilo je jasno – hoće li izabrati život ili nastaviti živjeti u ratu koji je davno završen.
- Ibrova ruka je zadrhtala. Puška je pala na zemlju, a s njom i sav teret koji je godinama nosio. U Milanu je vidio mladog Lazara, ali i priliku za oprost. Suze koje su potekle bile su znak da se nešto konačno slomilo – ne kost, nego mržnja.
Zagrljaj koji je uslijedio bio je kraj jednog rata i početak nove priče. Te večeri kapija je ostala otvorena, a uskoro je u dvorište ušao i Lazar. Bez velikih riječi, bez objašnjenja, samo stisak ruke i pogled koji govori više od govora.
Svadba Amre i Milana postala je simbol onoga što ljubav može učiniti. Za istim stolovima sjedili su ljudi koji su se godinama izbjegavali, a muzika je spojila ono što je rat razdvojio. Na čelu su sjedili Ibro i Lazar, dokaz da djeca ponekad imaju snagu da poprave ono što su odrasli slomili
