Vjera je ono što ljudima ostaje čak i u najtežim situacijama kada se život čini potpuno mračan i bez ikakve nade. U samoj Bibliji, spominju se i “neoprostivi” grijesi i stvari na koje je čak i sam Isus upozoravao, a veoma često nismo ni svjesni koliku težinu to nosi.
Otac, Sin i Duh Sveti predstavljaju jedinstven entitet unutar Svetog Trojstva. Duh Sveti, budući da je treća osoba, služi kao izvor utjehe i predstavljanja Krista na Zemlji nakon njegova uzašašća. Kroz milost Duha Svetoga stječemo razumijevanje Božje istine i pozivamo je u svoja srca. Čineći to, kršćani su integrirani u Crkvu, koja je poznata kao Tijelo Kristovo. Posljedično, kada hulimo na Duha Svetoga, ne samo da ne poštujemo svoj potencijal za zajedništvo s Bogom i spasenje, nego također potkopavamo cjelovitost kršćanske vjere.
Konzultirajući svete oce, čija učenja imaju jednaku težinu kao i Biblija unutar kršćanske crkve, možemo dobiti daljnji uvid u određene kršćanske istine. Kroz njihovu mudrost, postaje očito da postoje tri različite kategorije ozbiljnih prijestupa. Oni koji ustraju u tim grijesima sigurno će doživjeti štetan duhovni pad. Evo postupaka koje vjerni sljedbenici nikada ne bi oprostili:
- Namjerni otpor istini ne smije postojati u našem životu
Farizeji i pismoznanci služe kao glavna ilustracija pojedinaca koji su se opirali Kristu i Njegovom učenju dulje vrijeme. Biblijski tekst potvrđuje tu činjenicu. Unatoč tome što su bili svjedoci Isusovih javnih čuda, farizeji, koji nisu htjeli prihvatiti Njegovo božanstvo, optužili su Ga da čara uz pomoć demona. Njihovi su postupci u konačnici pridonijeli Isusovom raspeću, utjelovljenju samoga Boga.
- Dubine očaja često navode pojedince da razmišljaju o okončanju vlastitih života
Bezgranično Božje milosrđe, koje proizlazi iz Njegove biti kao Ljubavi (kako se spominje u 1. Ivanovoj 4:8), ostaje nepromijenjeno bilo kojim grijehom, čineći samoubojstvo manifestacijom nepokajanja. Istinsko pokajanje, s druge strane, služi kao put natrag do Boga koji je trajno otvoren čovječanstvu. Međutim, Sotona, budući tvrdoglav, odbija prihvatiti ovaj put. Posljedično, njegovo odvajanje od Boga može se usporediti s prvim primjerom samoubojstva. U Bibliji se prvi čin samouništenja pripisuje Judi, koji si je tragično oduzeo život nakon Kristove izdaje. Ovaj nedostatak Judinog pokajanja rezultirao je uskraćivanjem prilike za pomirenje. Slično tome, svatko tko podlegne očaju i slijedi isti put, čini najteže grijehe – umjesto da se suoče sa svojim prijestupima i traže ljubav i oprost od Boga, oni donose vlastitu smrt. Ovaj se grijeh može identificirati i kao ponos i kao malodušnost.
- Pogrešno vjerovanje u Božju milost je opasan oblik lažnog samopouzdanja
O tome je govorio poznati ruski duhovnik sveti Teofan (Georgije) Zatvornik. Prema njegovu tumačenju, pojedinci čine ovaj teški prijestup kada posjeduju “pogrešno povjerenje u Božje milosrđe, ustrajući na svojim nečistim i nepokajanim putovima”. U biti, ovi grešnici odbacuju pravedni Božji sud i lažno se tješe idejom da je Bog ravnodušan prema njihovim grijesima. Svetac opisuje takve pojedince koji žive u iluziji da propovjednici samo žele zastrašiti ljude govoreći o neoprostivim grijesima. Oni tvrde da Bog utjelovljuje ljubav i da će uvijek biti vremena za pokajanje – možda u kasnijim godinama, kada su u poodmakloj dobi.
Međutim, što ako bi neočekivano umrli?
Ljubav prema božanskom je izvor užitka isključivo za čestite pojedince koji je posjeduju u svojim srcima, nakon što su je stekli tijekom svog zemaljskog postojanja. Međutim, kada se dogodi Drugi dolazak i Kristova ljubav emanira iz Njegovog tijela, ta ista ljubav postat će nepodnošljiva i vrlo neugodna za sve one koji je nisu prihvatili i ostaju u neznanju o njezinom postojanju. Ovi pojedinci, čija su srca lišena topline i izjedana neprijateljstvom, naći će se zarobljeni u osobnom paklu. Na tom mjestu, kako ga opisuju nauci svetih otaca, može se naći suživot očajnika, samoubojica i nepokajanih grešnika.
