U 42. godini života Nataša Riter, 53-godišnjakinja iz Srbije, prvi je put doživjela radost postati majka. U intervjuu za Blic.rs podijelila je svoju jedinstvenu priču, u nadi da će inspirirati druge žene i obitelji koje su možda izgubile nadu da će ikada imati djecu.
Obaviještena je da se za nju nikada neće ostvariti mogućnost da postane majka. Najdublja joj je želja bila da na svijet donese kćer, ali sudbina joj, nažalost, nikako nije uslišila tu želju. U tinejdžerskim godinama njezini su se putevi ukrstili s bivšim suprugom, a njihova se ljubavna priča odvijala s mladenačkom strašću i velikim težnjama za zajedničkom budućnošću. Ta je ljubav trajala gotovo dva desetljeća, a kao i svaka zaljubljena mlada žena, žudjela je iskusiti radosti majčinstva. Često je sanjarila o izgledu njihovog djeteta, zamišljajući dragocjenu djevojčicu koju će s ljubavlju nazvati Diana, po svojoj voljenoj uzorici princezi Diani. Nije ju osvojila titula princeze, već osobine ljubaznosti, ljudskosti i tog zaraznog osmijeha. Ipak, kako su godine prolazile, mjesec za mjesecom i godina za godinom, njezin je san ostao neispunjen, ostavljajući je s dubokim osjećajem čežnje.
Prije nego što sam napunio 40 godina, iskusio sam duboki osjećaj praznine i trpio tihu patnju. Čežnja za djetetom donijela je neopisivu navalu emocionalnih i psihičkih udaraca. Unatoč mojim nadama, nije bilo uspjeha. Dok sam iskreno slavila sreću svojih prijateljica koje su imale djecu, svaka trudnoća je bila bolan podsjetnik na moje vlastite nedostatke. Unutarnje sam se suočavao s iscrpljujućom mentalnom borbom. Nakon brojnih neuspješnih pokušaja začeća, suprug i ja odlučili smo potražiti savjet liječnika. Nažalost, liječnička dijagnoza zadala nam je još jedan udarac – rečeno nam je da za nas nije moguće imati djecu. Bila je to surova stvarnost s kojom smo se morali pomiriti i naučiti živjeti. Nakon ovog otkrića osjetila sam snažnu želju posvojiti dijete, ali moj tadašnji suprug nije bio spreman na taj korak. Kako je vrijeme prolazilo, naša se veza udaljavala, što je na kraju dovelo do našeg razvoda.
Nakon dugotrajnog razdoblja izolacije i propalih ljubavnih veza, došla je do ključnog trenutka u kojem je odlučila promijeniti tijek svog života. Razmišljajući o okolnostima u kojima se nalazila, zaključila je da je njezino putovanje daleko od završetka i svjesno je odlučila krenuti novim putem. Shvativši da nije sama bez supružnika i djece, odlučila je istražiti različite životne narative i prepustiti se radostima putovanja. Međutim, u njoj se ponovno pojavila ideja o posvajanju djeteta, ponovno joj prosvijetlivši um. Tijekom tog vremenskog okvira počeo sam se raspitivati i istraživati, tražeći odgovore na pitanja poput što, kako, gdje i koliko ću morati čekati. Pitala sam se je li moguće da sama posvojim dijete, što me dovelo do aljmanske crkve. Po ulasku, smjestio sam se pored ikone Svete Petke i izlio dušu i srce u molitvu, moleći je da usliši moju molbu za dijete putem usvajanja. Budući da sam u četrdesetima, šanse da zatrudnim prirodnim putem bile su vrlo male, no kako se kaže, “Bog djeluje na tajanstvene načine.” U tom sam razdoblju susrela svog sadašnjeg supruga unutar svog društvenog kruga. Pokazao je iskreno suosjećanje i nepokolebljivu odlučnost, što me navelo da mu dam priliku. Nadala sam se da ću, ako već ne mogu doživjeti ljubav djeteta, barem pronaći utjehu u ljubavi partnera.
U dobi od 42 godine dogodilo se izvanredno čudo. Napokon, nakon izdržanih godina teškoća, pojavio se tračak nade. U dobi od 42 godine počela sam osjećati kašnjenje menstrualnog ciklusa i osjećaj mučnine. Osvrćući se na svoje probleme sa želucem iz prošlosti, pripisala sam te simptome starim bolovima i početku menopauze. Tražeći odgovore, posjetio sam liječnika i podijelio svoje brige. Nakon što je čuo moje tegobe, liječnik me uputio ginekologu koji mi je odmah preporučio preventivni ultrazvuk kako bi provjerio da je sve u redu. Tijekom pregleda pokazalo se da je izvor moje boli cista na desnom jajniku, koja se nalazi na prednjoj stijenci. Međutim, doktor je nastavio govoriti, au jednom trenutku izgovorio je zapanjujuće riječi: “Sve je u redu, ali i ti imaš ovdje značajan, dušo!” Jedva sam mogao vjerovati svojim ušima! Pitam ga: “Jesi li siguran?” a moja medicinska sestra aktivira monitor, predstavljajući mi nešto čemu mogu svjedočiti i slušati. Snažno pulsiranje srca moje bebe služi kao dokaz njegovog postojanja, uvjeravajući njegovu majku u njegovu prisutnost.
Nakon što sam saznala za prisutnost mioma i ciste, odmah sam se zabrinula hoće li ta stanja imati negativan utjecaj na moju trudnoću i razvoj fetusa. Kako bi ublažio moje brige, liječnik me uvjeravao da položaj djeteta u maternici neće biti utjecati i da će sve ići glatko. Na upit o mojim namjerama, pitala me namjeravam li zadržati bebu, na što sam bez oklijevanja odgovorio: “Naravno, ne mogu ni zamisliti drugu opciju.” Napuštajući liječničku ordinaciju, zapljusnuo me val sreće i nevjerice, jer je lakoća s kojom je ova odluka donesena bila u oštrom kontrastu s godinama borbe koju sam proživjela. Obuzet radošću, osjetio sam poriv da vičem s krovova, da svoju sreću podijelim s cijelim gradom. Nataša se rado prisjećala tog trenutka.
S velikim iščekivanjem, nestrpljivo sam podijelila vijest o skorom majčinstvu sa svojim kolegama, prijateljima i suprugom. Iako sam imao neke rezerve glede njegove reakcije, s obzirom na njegov nedavni razvod i postojeće odgovornosti oca dvoje djece, duboko u sebi sam znao da sam, bez obzira na njegov odgovor, bio odlučan donijeti ovo dijete na svijet. Bio mi je životni san postati majka i ništa me nije moglo odvratiti od tog puta. Ogromna ljubav i privrženost koju sam osjećala prema ovom malom biću bila je neopisiva. Jasno se sjećam da sam svom mužu rekla da bih razumjela da nije spreman za roditeljski put i da ima mogućnost otići. Međutim, na moje veliko olakšanje, on je tu vijest dočekao sa smiješkom, odražavajući moju vlastitu radost. Moja majka, brat i prijatelji također su prigrlili novo poglavlje mog života raširenih ruku, stojeći uz mene i slaveći ovu novopronađenu sreću sa mnom.
Potencijalne opasnosti povezane s trudnoćom u četrdesetima. Nataša je progovorila i o mogućim izazovima trudnoće u četrdesetima. Samouvjereno je izjavila: “Nikad nisam posumnjala u svoju sposobnost da iznesem trudnoću jer sam znala da sam sposobna. Začudo, nisam iskusila nikakve pritužbe ili osjećaj da sam neželjena trudnica. Umjesto toga, prigrlila sam radost trudnoće, angažirajući se u razgovorima sa svojom bebom i željno iščekujući dan kada ćemo se konačno sresti.Cijelom trudnoćom je na ultrazvuku sve izgledalo normalno,pa i odsustvo Downovog sindroma.Međutim u osmom mjesecu susrela sam se s viškom amnionske tekućine zbog gestacijske dijabetes.Unatoč tome, ostala sam ravnodušna, prihvatila sam potrebu da ostanem na ginekološkoj klinici do poroda, koji je trajao tri tjedna, da bi na kraju liječnici utvrdili da je nužan raniji porod prema bebinim zahtjevima. Srećom, podvrgla sam se uspješnom carskom rezu i rodila prekrasnu, zdravu djevojčicu. Moj san se ostvario – imala sam svoju verziju Lady Di, moju dragocjenu Dianu!
“Pronašla sam radost u svakom pogledu, nisam nailazila na poteškoće na tom putu. Unatoč općem uvjerenju da se starije trudnice suočavaju s većim izazovima u svom oporavku, uspjela sam se brzo oporaviti, vođena željom da budem blisko povezana sa svojom bebom. nikada nisam iskusila nikakav strah ili sumnju u svoje majčinske sposobnosti; zajedno smo iskovale vlastiti intimni svijet. Naša veza donosi nam neizmjernu sreću jer dijelimo neusporedivo razumijevanje.” elaborirala je. Kasno majčinstvo nudi određene pogodnosti i prednosti koje su jedinstvene za ovo razdoblje života. Razgovaralo se i o temi majčinstva u 40-ima, ističući potencijalne nedostatke. “Iz moje perspektive, mane ne postoje. Ono što je uistinu važno je biti potpuno spreman za ulogu i zadržati radosni duh, bez obzira na godine. Osobno sam se osjećao kao da imam 30 godina.
Međutim, s godinama dolazi dublje razumijevanje prave vrijednosti i potpunu posvećenost svom djetetu u svakom pogledu iu svakom trenutku. Ne mislim da mlađe majke doživljavaju manje ljubavi ili brige, ali nakon godina životnog iskustva, čovjek može istinski cijeniti i čuvati svaki dragocjeni trenutak s njihove bebe. Nema potrebe za panikom kada su bolesni, padnu ili plaču, a postaje lakše uspostaviti jasne granice i ograničenja u njihovom odgoju. Također je važno dati prioritet brizi o sebi, i fizičkoj i mentalnoj, dok bit će potrebni vašem djetetu dugi niz godina.
U nastojanju da doprem i ponudim podršku ženama koje se suočavaju sa zastrašujućim očekivanjem majčinstva, želim ih uvjeriti da nisu same u svojim borbama. Bezbroj je žena koje dijele iste izazove. Ključno je nikada ne gubiti nadu, jer život ima način na koji se odvija s razlogom. Ako postanete majka u kasnijim fazama života, nemojte se bojati. Zagrlite svoju djecu, obasipajte ih nježnošću i odgovorite na njihove potrebe za utjehom i odmorom. To ih neće razmaziti, već potaknuti jaču emocionalnu vezu. Nemojte se ustručavati izraziti svoju ljubav kad god se za to ukaže prilika. Iako odgajanje djeteta u ovom kaotičnom razdoblju može biti naporno, moramo imati na umu da imamo samo jedan život koji trebamo živjeti i trebali bismo zgrabiti priliku uživati u njemu i dijeliti ljubav sa svojom djecom svaki dan. Ovakve osjećaje Nataša je iznijela u intervjuu za Blic.
