Ljudske sudbine su nepredvidljive i niko od nas ne zna šta ga sutra čeka. Više od tri desetljeća Nikola Vranić krasio je kazališne daske kao vrsni baletni plesač, osvajajući publiku svojim izvedbama. Međutim, niz događaja drastično je promijenio putanju njegova nekoć uspješnog i radosnog života, gurnuvši ga u živu noćnu moru. Godine 2017. našao se bez doma, transformirajući se iz cijenjene osobe u poznatu figuru u zajednici beskućnika. Bez znanja prolaznika u Beogradu, možda su s njim nebrojeno puta ukrstili puteve, nesvjesni njegovog jadnog stanja. Ovo neobično životno putovanje privuklo je pozornost filmske industrije, što je dovelo do stvaranja filma “Beskućnik Dendi”, inspiriranog njegovom nevjerojatnom pričom.
Moje ime je Nikola Vranić, a na ovaj svijet sam došao 1969. godine u gradu Beogradu. Nažalost, moja trenutna životna situacija prilično je izazovna jer sam bez stalnog prebivališta. Snalazim se pronalazeći sklonište na raznim mjestima kao što su ulice, ulazi u zgrade, pa čak i klupe u parkovima tijekom toplijeg vremena. Unatoč beskućništvu, nastojim zadržati osjećaj dostojanstva, što dokazuje moj izbor odjeće – odijelo, upotpunjeno kravatom, cvijetom na reveru i uredno složenim rupčićem u džepu. Mnogi od vas su me možda sreli na ulicama Beograda ili u intervjuu za TV Prva. Bilo je mnogo slučajeva u kojima bi ostao bez jela nekoliko uzastopnih dana. Život na ulicama mog rodnog grada je zadivljujuće iskustvo, ali zna biti i prilično tmuran, pogotovo kada se čovjek suoči s praznim džepovima. Bilo je prilika u kojima sam ostao bez hrane po dva do tri dana. Do prosinca 2017. sve je išlo glatko, kao što je Nikola spomenuo prije dvije godine. Unatoč beskućništvu, Nikola je odbijao napustiti svoju obvezu besprijekornog odijevanja, a prolaznicima je bilo gotovo nemoguće razaznati njegove okolnosti. Zapravo, odisao je sofisticiranošću, doimajući se kao profinjeni gospodin s ukusnom i elegantnom garderobom.
Vranić je jednom prilikom rekao da se njegova imovina svela na telefon, ormar, tri ili četiri jakne, košulje i nekoliko pari hlača. Doveo je u pitanje nužnost nošenja zimskih cipela na 30 stupnjeva, jer je to jedina obuća koju trenutno posjeduje. Vranić je ispričao kako mora štedjeti kako bi kupio lagane sandale. Kako bi sačuvao svoje stvari, oslanja se na usluge kemijske čistionice i povjerio je dvije trgovine za pohranu svojih stvari. Kad god ima mogućnosti, posjećuje te ustanove kako bi uzeo košulju ili sako. Krenuvši na svoj umjetnički put prije tri desetljeća, suočio se sa samoćom i nedaćama nakon obiteljske tragedije, zbog koje je prodao stan, iscrpio financije i na kraju ostao bez posla. Balet! Bila je to moja strast i pouzdan izvor prihoda, posebice tijekom premijera i gostovanja u gradovima poput Zagreba i Sarajeva, gdje smo dobivali dnevnice. Kako kaže pjesma, “majke nam, očevi nas novcima obasipaju”, i ja sam tako bez imalo pretjerivanja živio. Nikad mi ništa nije nedostajalo. Danas imam manje nastupa, ali kad se dogode, dajem sve od sebe. Jednom sam se okušao u uličnoj pantomimi, ali nisam dugo potrajao i skinut sam s ulice. Promjena je neizbježna i ništa ne ostaje zauvijek isto, kako to zgodno kaže “Prva”. Uzdržavajući se zahvaljujući velikodušnosti prolaznika, koji mu daju prilog za beretku ili se upuštaju u razgovor s njim, njegov život, obilježen oštrim proturječjima, postao je izvor inspiracije za film redatelja Jugoslava Nikolića “Beskućnik Dendi”. Prema riječima redatelja, slobodni umjetnici nalaze se u teškoj situaciji. Ne samo da ih država zanemaruje i povremeno pruža oskudnu potporu, nego se suočavaju i s mnogima dobro poznatim nedaćama života.
U određenom razdoblju Nikola je priznao da je osjećao samosažaljenje. U određenoj fazi moj izgled je bio prilično razbarušen. Zapuštene kose i neuredne brade sličio sam najsiromašnijim pojedincima koji su godinama bili beskućnici. Taj se izgled zadržao sve do jednog jutra kada sam se umorio od vlastitog odraza i odlučio napraviti promjenu. Tada sam potražio spas od ulice i ušao u prvu brijačnicu na koju sam naišao. Nakon posjeta brijačnici, uputio se u kazalište, mjesto koje često posjećuje kad mu osoblje ljubazno dopusti da pogleda predstavu ili kad uspije nabaviti kartu od velikodušnog prolaznika. Duboko cijeni prijatelje u svom životu koji mu pomažu pronaći posao ili mu ponude nekoliko dinara. S Nikolom Vranićem se poznajem od 1996. godine kada smo oboje bili dio teatra pokreta “Mimart”. On je izvanredna osoba, posjeduje iznimne ljudske i umjetničke kvalitete koje čine njegove trenutne okolnosti sve nepravednije. Zapanjujuće mi je, pogotovo jer ga nisam vidio gotovo desetljeće. Unatoč tome što je već pet godina beskućnik, uspio je zadržati svoje dostojanstvo, nikada nije pribjegao prosjačenju. Ova zapažanja dijeli i Ivana Zonjić. Ni u najluđim snovima nije mogao zamisliti da će se naći u tako teškim okolnostima, bez mjesta koje bi mogao zvati domom i prisiljen živjeti na ulici.
Ulica je mjesto beskrajnih mogućnosti i lekcija, gdje se može puno naučiti. Međutim, žudim da pobjegnem iz njegovog stiska. Bilo je vremena kada sam spavao gdje god nađem mjesto, čak sam nalazio zabavu u prolazima na Terazijama dok sam promatrao svoje kolege beskućnike poput sebe. Jednom sam bio odbojan njihovom prisutnošću, pomislivši u sebi: “Nadam se da nikad neću završiti kao oni.” Pa ipak, evo me, živim tu stvarnost. Spavao sam po parkovima i tražio sklonište po ulazima, samo sam pokušavao preživjeti – priča Vranić. Na asfaltu je naišao na mnoštvo ugodnih situacija. Nikola se rado osvrće na obilje ugodnih trenutaka koje je doživio otkad je na ulici, a nadmašuje one manje povoljne. Posebno zadovoljstvo je kad dobrodušna osoba zastane i zatraži i financijsku pomoć i iskren razgovor. Ova interakcija mu donosi neizmjernu radost. Nikola slikovito prepričava dirljiv susret s mladićem koji ga je pozorno promatrao. Nikolina majka, primijetivši dječakov pogled, savjetovala mu je da ne bulji, smatrajući to nepristojnim. No dječak je prišao Nikoli i pristojno ga upitao: “Striče, mogu li ti dodirnuti bradu?” Zaintrigiran Nikolinom istaknutom bradom, dječak ju je nježno povukao i suosjećajno upitao: “Zašto izgledaš tužno?”
