Tema današnjeg članka govori o tihoj boli i onim molitvama koje nikada ne izgovorimo naglas. Ovo pišem kao neko ko vjeruje da sudbina uvijek čuje i ono što šutimo, samo odgovori onda kada smo spremni.
Postoje trenuci u životu kada čovjek prestane tražiti objašnjenja i samo u sebi poželi mir. To nisu glasne molitve, niti riječi izgovorene pred drugima, već one koje ostanu duboko u grudima. Molitve za prestanak bola, za olakšanje, za znak da sve što boli ima smisla. Upravo takve tihe molitve sudbina ne ignoriše, iako se njen odgovor često čeka duže nego što bismo željeli.
Sada dolazi razdoblje u kojem se tuga polako povlači. Ne briše se prošlost, ne nestaju sjećanja, ali dolazi nešto snažnije od svega što je bilo prije. Dolazi osjećaj da više ne morate stalno biti jaki, da ne morate nositi sve sami i da život ne mora biti borba iz dana u dan. Sudbina donosi olakšanje onima koji su patili tiho i dostojanstveno.
Za one koji su dugo nosili teret u sebi, bez žaljenja i bez dramatizovanja, dolazi vrijeme u kojem se stvari počinju slagati same od sebe. Tuga koja se godinama gomilala u tišini sada gubi snagu. Situacije koje su pritiskale i gušile počinju se rješavati, a ljudi koji su crpili energiju polako odlaze iz života. Unutrašnji mir postaje stvaran, a ne samo želja.
- Najveći dar koji dolazi nije nagla sreća niti euforija, već osjećaj sigurnosti. Onaj osjećaj kada znate da stojite na čvrstom tlu i da se više ne morate stalno braniti od života. To može doći kroz stabilnije okolnosti, kroz odnos u kojem nema napetosti ili kroz unutrašnje uvjerenje da ste napokon na pravom mjestu. To je upravo ono za što su mnogi šaptali, iako nisu znali kako to tačno nazvati.
Postoje i oni koji su patili iza maske snage. Uvijek nasmijani, uvijek spremni da pomognu drugima, ali rijetko viđeni u svojoj ranjivosti. Njihove molitve nisu bile za pažnju, već za to da ih neko vidi onakvima kakvi jesu, bez uloga i bez očekivanja. Sudbina sada odgovara tako što im donosi priznanje i prihvaćenost, bez potrebe da se dokazuju.
U ovom razdoblju nestaje potreba da se stalno bude jak. Radost dolazi tiho i ostaje. Nema više potrebe da se sreća pokazuje drugima kako bi bila stvarna. Ona postoji i kada je niko ne vidi. Tuga se povlači jer više nema gdje da se zadrži.
- Posebnu promjenu osjetiće oni koji su se cijelog života osjećali kao da ne pripadaju u potpunosti. Ljudi koji su davali mnogo, a često se osjećali neshvaćeno ili drugačije. Njihove molitve bile su jednostavne – da ih neko prihvati bez objašnjavanja, bez pokušaja da ih promijeni. Sudbina sada donosi mjesto pripadanja, ali bez gubitka slobode.
Ono što dolazi jeste rijetka ravnoteža između toga da budete svoji i da ne budete sami. Stari osjećaj tuge se povlači jer nestaje pitanje gdje pripadam. Odgovor dolazi sam, kroz ljude, okolnosti ili unutrašnji mir koji se više ne dovodi u pitanje.
Na kraju, ovo nije priča o nagradi za patnju, već o potvrdi da tuga nikada nije bila kraj. Ona je bila prolazna faza, put prema nečemu mirnijem i istinitijem. Sudbina sada ispunjava molitve izgovorene u tišini, one bez svjedoka i bez zahtjeva.
Predstoji razdoblje u kojem se život više ne izdržava, već se živi. Lakše, mirnije i s osjećajem da je sve, konačno, došlo na svoje mjesto
