Od samog početka bilo je jasno da Zoran Đinđić posjeduje jedinstvenu i iznimnu narav koja ga je i mišljenjem i djelovanjem izdvajala od svojih vršnjaka, međutim, to je istinsi izašlo na vidjelo tek u nešto kasnijim godinama kada je javnost već uveliko čula za njega. Njegova veza sa sestrom Gordanom Đinđić Filipović bila je izuzetno jaka, pa je i usred zahtjeva i odgovornosti pozicije premijera Srbije dosljedno pronalazio vrijeme za njihove porodične razgovore.
Unatoč brojnim preokretima koje je donio rat, njihova nepokolebljiva povezanost s naslijeđem ostala je netaknuta, služeći kao stalan izvor snage i ohrabrenja jedni drugima. Tragično, kada je Gordanijev život prekinut, značajan dio njegove biti nestao je u vječnosti. Obitelj Đinđići, porijeklom s Kosova, čine majka Bosanka iz Šamca i njezin suprug Drago, umirovljeni pukovnik JNA. Njihova ljubavna priča započela je u Šamcu, gdje su se vjenčali i dočekali djecu Gordanu i Zorana. Zoran je osnovnu školu pohađao u Šamcu prije nego što je završio dvije godine srednje škole u Travniku. Njihov život u Bosni obilježen je slogom i jedinstvom Srba, Hrvata i Muslimana. Nikada nisu doživjeli podjele sve dok razorni rat nije poremetio njihovo mirno postojanje.
Gordana je nastavila školovanje u Travniku, a diplomirala je prije nego što se obitelj preselila u Beograd. Tamo je nastavila studij medicine i specijalizirala se u svom području. Obitelj se često selila, da bi se naposljetku oko 1967. nastanila u Beogradu. Zoranova i Gordanina majka nije ni slutila da će njihovu obitelj zadesiti tragedija koja će odnijeti život njezinog voljenog sina. 12. ožujka 2003., kad je Mila u bolničkom krevetu ugledala nepomičnog nasljednika, nepokolebljivo je odbila ponudu liječnika da joj ublaže muke sedativima. U ledenoj dvorani prišao sam Zoranovom beživotnom tijelu. Njegova glava, tako nevjerojatno lijepa, ležala je zatvorenih očiju. Bio je to prizor i ljepote i tuge. Prsa su mu bila razderana, srce izliveno, srceparajuća scena. Stajala sam uz njega, čvrsto ga zagrlila, a suze su mi tekle niz lice.
Pokušali su mi ponuditi nešto da mi olakšaju muku, ali sam odbio. Zoranova majka je u intervjuu za “Njuzvik” podijelila svoje osjećaje, kazavši: Odbio sam im dopustiti da umanje moju agoniju. — Neka boli! Viknuo sam. – Zaboga, mom sinu su oduzeli život! Ležao je tamo… spokojan, besprijekorna lica. On je bio cijela moja egzistencija… Gordanu imam, istina, ali Zoran je bio moj svijet. Ružica je već bila sa Zoranom, čak i prije mene. Kad sam izašao iz hodnika, ugledao sam ga kako razgovara s doktorom Mijatom. Zatim je krenula prema prozoru, zagledavši se u gomilu koja se okupljala. Kako je mogao, razmišljala sam. Fotoreporteri su se zadržali ispod. I tako sam se zaputila… do Ružice, do njihove nastambe. Suze su mi tekle niz lice. Primijetio sam da je moj plač uznemirio neke pojedince. Čeznuo sam da ispustim prodoran vrisak, jer sam znao veličinu svog gubitka. Otvoreno je priznala bol u srcu za kćerkom Gordanom. S dubokim žaljenjem priznajem poniženje koje je pretrpio, način na koji je dopustio da bude srušen. Neka zemlja tame nađe utjehu.
Gnusni čin njegova ubojstva je neoprostiv prekršaj! Podli, neuki pojedinci! Da ugasi takvo čudo! Za dragom mi Gordanom srce tuče, od tuge plače. Ja, s druge strane, posjedujem snagu majke, sposobna sam podnijeti svaku nedaću. Zoran i Gordana Đinđić, dvojac brat i sestra, porijeklom su iz Bosanskog Šamca. Iako su se zajedno s roditeljima krajem šezdesetih preselili u Beograd, njihove veze s Bosnom ostale su neprekinute. Drage uspomene na radosno i bezbrižno odrastanje, kao i njihova prijateljstva, služili su im kao stalni podsjetnik na korijene u rodnom mjestu koje im je drago. Godine 1962. moja obitelj i ja preselili smo se u Travnik, ali smo konačno otišli 1969. godine. Zadnji put sam bio u Travniku 1989. godine, na proslavi moje mature dvadeset godina ranije. Kada se prisjećam svog boravka u Travniku, ne identificiram se više samo kao Gordana, maturantica. Umjesto toga, sebe vidim kao nekoga tko je dijelio drage trenutke sa svojim bratom. Svaka ulica u ovom gradu budi uspomene na naše isprepletene živote – naše svakodnevno putovanje u školu, naše ležerne šetnje do Plavih voda, mjesta na koje smo svi često odlazili.
Zoran, moj brat, ovdje je pohađao dvije godine srednje škole. Posjedovao je nesadrživu energiju, uvijek živahan i angažiran. Ova sjećanja podijelila je Gordana Đinđić Filipović u svom srdačnom prikazu za “Slobodnu Bosnu” 2013. godine. Od mladosti je bilo očito da je napredovao u većoj mjeri od svojih vršnjaka, kako je oštroumno primijetila. Osim što je bio izvrstan akademski, imao je smisla za žongliranje raznim izvannastavnim aktivnostima poput vođenja šahovskog kluba, vježbanja karatea i šarmiranja suprotnog spola. Činilo se da je njegova nestašna narav bezgranična. Živa su mi sjećanja na naše eskapade u Popovskom vrtu, gdje smo brali zelene šljive, da bi na kraju završili s neuglednim afti. Naravno, naš neposluh rezultirao je grdnjom naše majke, koja nas je upozorila da ne diramo stvari koje nam ne pripadaju.
Međutim, Zoran se besprijekorno uklopio u društvo, nikad se nije isticao kao gnjavator. U Travniku je neustrašivo skijao niz nasip koji je išao paralelno sa željezničkom prugom, dok sam ja promatrao iz našeg stana na trećem katu, zgodno smještenog svega stotinjak metara od gimnazije i blizu katoličke crkve. Posjedujem dragu fotografiju na kojoj je zabilježen njegov spust na tim drvenim skijama domaće izrade. Kod kuće imam i njegovu voljenu gitaru koju je strastveno udarao dok smo bili u Travniku. Nakon dugog razmišljanja donijela sam odluku da ove dragocjene predmete poklonim Arhivu Srbije, gdje će biti izložene uz ostale njegove osobne stvari”, otkrila je u tom trenutku Gordana. Tijekom prvih godina srednje škole doživio je prvi okus ljubavi. Travnik je imao posebno mjesto u Zoranovom srcu, jer je održavao stalnu komunikaciju sa svojom tvrtkom koja se tamo nalazi. U prvoj godini srednje škole doživio je svoju prvu ljubav, djevojku Dušku. Kao premijeru Srbije bilo je sve teže stupiti u kontakt s njim.
Zabilježen je slučaj da su njegovi bivši kolege iz Travnika posjetili Beograd, ali im je zbog nenajave zaštitarski tim Vlade Srbije zabranio pristup. No, brzo su se okupili i poslali mu fotografiju ponovnog susreta. Zoran je odmah prekinuo važan sastanak i požurio im u susret, ispričala je Đinđićeva sestra. Bosna je imala posebno mjesto u njegovom srcu, evocirajući uspomene na jedno lijepo poglavlje u njegovom životu. Nasuprot tome, Beogradu, kao užurbanoj metropoli, nedostajao je isti osjećaj opuštenosti i bezbrižnosti. Odrastajući u vojnom okruženju, naš otac usadio nam je vrijednost nediskriminacije na temelju nacionalnosti kada su u pitanju naša prijateljstva. Poput Zorana, i ja se identificiram kao Jugoslaven u srcu i borim se da prihvatim ideju da bi razlike među narodima trebale biti razlog za podjele. Kako ona tvrdi, karakter osobe trebao bi biti odlučujući čimbenik, a ne njezina vjerska ili etnička pripadnost.
Zoran je imao značajne odgovornosti, ali je ipak zadržala jaku vezu s njim. Njihovi česti telefonski razgovori bili su dugi, pokazujući njihovu duboku povezanost. Naša je veza bila nevjerojatno jaka. Prilikom obilaska Novog groblja, mjesta gdje je Zoran sahranjen, prišla mi je mlada žena i ispričala svoje iskustvo, rekavši: “Da se išta dogodi mom mlađem bratu, ja ne bih mogla dalje.” Nisam mogao a da je ne upitam: “Što predlažeš? Što ja uopće mogu učiniti?” To je uistinu jedna od stvari koje je najteže izdržati. Zapravo, još je veći izazov živjeti s tom boli nego ne živjeti uopće. Svaka sitnica služi kao podsjetnik na njega. On je bio moj jedini brat i sestra, i njegovala sam uspomene na njega otkad znam za sebe. Moj muž nema braće i sestara, a i Ružica, Zoranova supruga, je sama. Bili smo jedina obitelj koju smo imali. Preživljavanje ovakve tragedije zauvijek vas promijeni. Vaša duša se osjeća prazno.
Naučila sam ploviti kroz život prihvaćajući činjenicu da on više nije s nama. Jako me boli što to govorim. Moja majka daje sve od sebe da sakrije vlastitu patnju od mene. Po mom mišljenju, njena snaga nadmašuje moju. No, u trenucima samoće shvaćamo istinu – uspjela je otkriti najskriveniju Gordanu, osobu koja se u posljednje vrijeme rijetko viđa u javnosti. Gordana Filipović, nekadašnja Đinđić (rođena 1950.), završila je medicinsku školu i specijalizirala medicinu rada. Udajom za Filipovića dobila je mjesto liječnice u radničkoj ambulanti u “Krušiku” u Valjevu. Devedesetih se odvažila na privatnu praksu, ali je zbog zdravstvenih problema morala otići u prijevremenu mirovinu. U braku je rodila tri kćeri. No, nakon što je njezin stariji brat Zoran preuzeo ulogu premijera Srbije, Gordana je često dolazila u neugodne situacije u javnosti. Zbog toga sada izbjegava javne nastupe, a u Valjevu, mjestu njihovog dugog boravka, poznata je kao par s reputacijom poštenja.
