Jelena Đoković, nekada Ristić, supruga je renomiranog srpskog i svjetskog tenisača Novaka Đokovića. Rođena 17. lipnja 1986. u Beogradu, Jelena je odrasla u Ljigu, provodeći drage trenutke s bakom i djedom koji su na radiju tražili pjesme u znak sjećanja na svaku petogodišnju prekretnicu. Nakon završenog osnovnog i srednjeg obrazovanja u rodnom gradu, Jelena je nastavila studirati u inozemstvu, da bi naposljetku stekla diplomu poslovne administracije na Sveučilištu Bocconi u Milanu. Jelenin profesionalni put započeo je u naftnoj kompaniji “Tamoli”, ali je njen put krenuo u novom smjeru kada je preuzela ulogu direktorice Zaklade Novak Đoković. Ona je poznata po tome da prednost daje duhovnom nad materijalnim.
Trenutno obitelj Đoković svoje vrijeme i radne obveze dijeli između Marbelle i Beograda. Jelena i Novak blagoslovljeni su dvoje prekrasne djece, sinom Stefanom i kćerkom Tarom. Slučajan susret između Jelene i Novaka dogodio se 2005. godine preko zajedničkih prijatelja tijekom njihovog boravka u Sportskoj gimnaziji, učvrstivši njihovu duboku povezanost i nepokolebljivu ljubav koja traje od tada. Spojila ih je zajednička strast prema sportu, a Jelena se najprije posvetila tenisu, a potom je prešla u atletiku. Marljivo je nastavila studirati, vođena željom da dobije stipendiju i nastavi visoko obrazovanje u inozemstvu. Kako bi uzdržavala obitelj, bavila se raznim poslovima, uključujući rad u kladionici i promotorica. Naposljetku, Jelena je primljena na cijenjeni program poslovne administracije na Sveučilištu Bokoni u Milanu, gdje je briljirala i diplomirala s najboljim ocjenama.
Jelena i Novak Đoković na našim prostorima važe za par poznat po iznimnoj kompatibilnosti, a javnost je oduvijek bila fascinirana zamršenošću njihovih privatnih života. Unatoč percepciji da smo upućeni u svaki aspekt njihovih života, prošlost Jelene Đoković ostala je obavijena velom tajne. No, blizak prijatelj Novakove supruge odlučio je otkriti neke detalje koji su do sada bili nepoznati javnosti o gospođi Đoković. Jelena se izdvajala od nas ostalih, uvijek pokazujući izuzetan polet i ambiciju. Zbog toga joj je bilo teško uklopiti se u društvo, budući da naši vršnjaci nisu lako razumjeli njezine želje za obukom, učenjem i radom. Međutim, gledajući unatrag, jasno je da je Jelenina nepokolebljiva odlučnost bila pozitivna osobina. Tijekom osnovne škole posvetila se treniranju tenisa, gdje su se prvi put susreli s Novakom. Jelena i njezina sestra imale su snove o odlasku u inozemstvo i prepoznale su da je dobivanje sportskih stipendija jedan od načina da ostvare svoje ciljeve, s obzirom na financijska ograničenja njihove obitelji, kako je ispričala Jelenina prijateljica.
Jelena je bila jako šokirana kada je njena sestra prvi put otišla, jer gaji duboko vezanu za nju. U razgovoru sa Svetom, Jeleninom prijateljicom iz mladosti, doznaje se kako je supruga Novaka Đokovića zarađivala džeparac. Nekada je radila kao konobarica u kladionici i zarađivala oko 28.000 dinara. Pokazala je iznimnu predanost i pažnju prema detaljima, uvijek na posao stižući ispred svojih kolega. Njezino suzdržano držanje i marljiva radna etika priskrbili su joj veliku pohvalu među vršnjacima. Otvoreno iznosi svoje iskustvo rada u toj kladionici, bez zadrške i tajnovitosti. Nakon toga prelazi u ulogu promotorice raznih događanja, na kojima je otkrivala intrigantne detalje o ranom životu Jelene Đoković i procvatu njezine romanse s Novakom. Prema riječima sugovornika, odnos s tenisačem nije bio bez izazova. Naime, zbog financijskih poteškoća, Jelena i Novak su se suočavali s ograničenim mogućnostima zajedničkog druženja, što ih je tjeralo da svoje vrijeme iskoriste na najbolji mogući način kad god se mogu ponovno naći.
Način na koji su organizirali svoje sastanke imao je dojam znanstvene fantastike. Ona je bila studentica u financijskim problemima, nije si mogla priuštiti put u inozemstvo, dok je njemu, tenisaču, nedostajalo sredstava za tako zahtjevno i skupo putovanje. Avioni su za njih simbolizirali nedostižne svemirske brodove. Migoljili su se i uvijali, pokušavajući pronaći rješenje. Oslanjali su se jedno na drugo na podršku – on ju je pratio na ispitima, a ona na njegovim turnirima. Profesori su mu ljubazno dopustili da sjedne u stražnji dio predavaonice, promatrajući je dok uči ili odgovara na pitanja. Ti su trenuci za njih imali veliki značaj, čak i na ovaj nekonvencionalan način, ispričala je Jelenina prijateljica.
