Bliži se Vidovdan, jedna od najvećih slava na našim prostorima kada je riječ o pravoslavnim slavama, te ona uz sebe nosi razne običaje. Kao i sve druge slave, tako i Vidovdan ima neke odrednice koje je potrebno ispoštovati kako bi sve bilo prikladno obilježeno.
Vid, drevno božanstvo koje se poštovalo u srpskom narodu i poznato kao Vit, Svetovid i Svantovit, zauzima značajno mjesto u njihovoj kolektivnoj svijesti. S mješavinom poštovanja i nelagode, srpski narod visoko poštuje ovog boga. Zanimljivo je da postoji biljka nazvana po Vidu za koju se vjeruje da posjeduje niz zagonetnih moći. Priča o rođenju svetoga Vida pretočila se u bajkovitu pripovijest. Justin Popović ponudio joj je posao 15. (28.) lipnja.
Prema izvješću, za vrijeme Dioklecijanove vladavine i progona kršćana koje je vodio Valerijan, na Siciliji je boravio dječak po imenu Vitus. U dobi od dvanaest godina, Vitus, sin cijenjenog i imućnog Gilasa, prihvatio je božansko prosvjetljenje. Dok je Gilas držao pogansku vjeru, Vit je, blagoslovljen čudesnom milošću Duha Svetoga, postigao duboko razumijevanje jedinog pravog Boga, stvoritelja nebeskog i zemaljskog carstva.
Obuzet bijesom, princ Valerijan bio je svladan gnjevom kada je dječak odbio sudjelovati u ritualnom činu žrtvovanja njihovim štovanim bogovima Zeusu, Herkulu, Junoni, Minervi i Apolonu. Kao odmazdu, zapovjedio je da dječaka nemilosrdno istuku čvrstim željeznim šipkama. No dogodila se čudesna pojava jer su i prinčeva i mučiteljeva ruka usahnule. Ispunjen strepnjom za dobrobit svog sina, Gilas je očajnički pokušavao da ga uvjeri da se odrekne svojih kršćanskih uvjerenja, ali su se njegovi napori pokazali uzaludnim jer je bio zaslijepljen blistavim sjajem koji je emitirala prisutnost anđela.
Uz pomoć božanske intervencije, Vitu se čudesno vratio vid, čime je izbjegao gnjev svog oca. U pratnji svog pouzdanog mentora Modesta i predane medicinske sestre Chriskentie, krenuli su na putovanje morem koje ih je odvezlo u regiju Lucania u Italiji, točnije u grad Alectoria, gdje su se naposljetku nastanili u blizini rijeke Silar. Dioklecijan je uputio poziv Vitu, tražeći njegovu prisutnost u Rimu kako bi izliječio svog demonima opsjednutog i mentalno nestabilnog sina. No, nakon uspješno obavljenog zadatka, Dioklecijan je bezdušno naredio zatvaranje i lišenje i Vita i Modeste.
Snagom nepokolebljive molitve bili su čudesno oslobođeni svojih okova. Pod Dioklecijanovim zapovjedništvom, Vita je uronjen u kotao u kojem je bilo užareno rastaljeno olovo, sumpor i smola. Ipak, božanskom intervencijom, anđeo je Gospodnji ugušio vatrenu silu, ohladivši užareni ugljen u posudi. U znak zahvalnosti, Vit je izrazio svoju zahvalnost Dioklecijanu i njegovim drugovima, duhovito primijetivši nedostatak sapuna za njegovo neočekivano kupanje.
Nakon toga, Vit je neustrašivo pobijedio strašnog lava, što je navelo Dioklecijana da odluči objesiti Vita, Modesta i Criskentia na drvo radi daljnjih muka. No, upravo je s tog stabla Bog učinio čudesno spasenje, podigavši ih 15. (28.) lipnja na cijenjeni položaj svetih mučenika. Na ovaj značajan dan, koji Srbi nazivaju Vidovdan u znak sećanja na Kosovsku bitku, od davnina postoji običaj odavanja počasti proroku Amosu. Amos, porijeklom iz sela Tekuju blizu Betlehema, od samog je početka bio skroman pojedinac skromnog odgoja.
U početku zaposlen kao njegovatelj imućnih stanovnika Jeruzalema, čuvajući njihove svinje, Amosov život je doživio preobrazbu kada ga je Bog izabrao za proroka. Njegov božanski poziv podrazumijevao je poticanje ljudi da se suzdrže od obožavanja zlatnih teladi u Betelu, drevne prakse koja se može pratiti unazad do osmog stoljeća prije Krista. Spomendan svetog Vida 15. (28.) lipnja u zapadnom se kršćanstvu često povezuje s prorokom Amosom. Iako je ime svetog Vida kasnije ugrađeno u srpske liturgijske tekstove pod utjecajem katoličkih i ruskih izvora, on nije stekao status srpskog sveca i njegova se služba nije slavila u srpskim crkvama.
- Miodrag Popović u svojoj knjizi „Vidovdan i časni krst“ objašnjava da je u srpskom patrijarhalno-herojskom kontekstu, u kojem ratnici nikada nisu u potpunosti napustili božanstva predaka, sveti Vid, opisan kao „borac protiv bezumnih idola“ u „Žitijima sv. .Sveci”, nije uspio steći popularnost. Sveto tijelo Vida mučenika, koji je preminuo 15. lipnja oko 303. godine, nalazilo se u jednom trenutku u Parizu prije nego što je prebačeno u Corvey u Westfaliji. Trenutno se ti sveti ostaci mogu pronaći u Pragu.
Etimologija Vidovdana, kako ju je dokumentirao Vuk Stefanović Karadžić u svom “Srpskom rječniku” objavljenom 1818. godine, vuče korijene iz drevnih vjerovanja staroslavenskog mnogoboštva. Ovo utjecajno djelo donosi jedno od najranijih poznatih spominjanja Vidovdana, koji Karadžić definira kao “Vidov dan, va dne, m. 15. lipnja, kada su Srbi izgubili Kosovo.” U 12. stoljeću Helmold, njemački svećenik, u svojoj kronici navodi da je vrhovno božanstvo sjeverozapadnih Slavena poznato kao Svetovid.
Nadko Nodil, stručnjak za proučavanje poganske mitologije Hrvata i Srba 1885. godine, tvrdi da je Svetovid štovano je kao sveto i strašno ime Vid izvedeno je iz slavenskih izraza koji znače “vidjeti” i “spoznati”. U skladu s običajima kosovskih seljaka, postojalo je vjerovanje da će u najmračnije doba noći na Vidovdan kosovske rijeke i potoci poprimiti živocrvenu boju koja podsjeća na krv. Vid, božansko biće, povezano je i s prosvjetljenjem i blagostanjem, kao i sa sukobima.
- Kako izvještava Helmond, postojalo je sveto svetište posvećeno Vidu smješteno na otoku Rigen. Na dan posvećen Vidu, koji je usklađen sa završetkom žetvene sezone, različiti krajevi Slovenije prinosili bi žrtve u ovom hramu. U 12. stoljeću Svantovitus, kako ga spominje Sax Grammaticus, katolički svećenik i tajnik danskog kralja. U pokušaju da očuvaju vlastita vjerska uvjerenja, kršćani su iskorijenili i spalili Vidov kip kako bi spriječili ovjekovječenje poganskog štovanja.
U svom glasovitom djelu “Jadranski Prometej” srpski pjesnik Laza Kostić zamišlja Vidu kao predstavu prosvjetiteljskog herojstva pretkršćanskog doba. Kako Vid prihvaća kršćanstvo, on se pretvara u simbol i kamena i poganstva, stapajući se s vječnom i nepobjedivom svjetlošću sličnom kremenu. Ovo služi kao nepokolebljiv izvor herojskog sjaja, nadahnjujući Srbe da se hrabro suprotstave onima koji ih žele tlačiti.
Prema glasovitom znanstveniku Nodilu iz Hrvatske, vrhovno božanstvo koje su Hrvati i Srbi štovali u antičko doba nazivalo se Vidom, slično onome otkrivenom na Rigenu. Nodilo dalje objašnjava da je ovaj božanski entitet usko povezan s posebnim djetetom obdarenim izvanrednim sposobnostima vidovitosti i dubokom mudrošću, za koje se kaže da ima sposobnost komuniciranja s mističnim bićima. Nadalje, vjeruje se da mnoštvo legendarnih likova u srpskom folkloru, od Strahinji bana do Miloša Obilića, utjelovljuje samu bit boga Vida.
Kako se navodi u “Rečniku srpske mitologije”, bio je običaj da se uoči Vidovdana ukućani zapale vatru od slame i suvog granja. Mladići i djevojke tada bi preskakali plamen uz izgovaranje fraza “U ime Boga” i “Sveta Stolica”. Ovaj ritual vjerojatno predstavlja poštovanje prema suncu, dok čin preskakanja vatre služi kao podsjetnik na drevna ratnička natjecanja. Spoj hrabrosti i prosvećenosti smatra se temeljnim elementom drevne srpske vere. Prema Veselinu Čajkanoviću, u narodnom prostoru, cijenjeno božanstvo podzemlja, Dajbog, nalazi svoju manifestaciju u poštovanom liku Svetog Save.
Isto tako, bog sunca Vid, koji zauzima mjesto najvećeg poštovanja u drevnoj srpskoj vjeri, utjelovljen je u hrabrim ratnicima i feudalcima prikazanim u narodnim pričama i pjesmama. Vid, poznat kao bog obilja, svjetlosti i ratovanja, postao je zamršeno isprepleten s ritualima i tradicijama povezanim s ova dva božanstva. Kako pojašnjava Čajkanović, tijekom božićnih svetkovina, izvorno posvećenih štovanju Dajboga, pjevaju se pjesme i nazdravlja, odaje počast Vidu i zaziva njegovo ime. Srbi su, pod ogromnim utjecajem monoteističkog kršćanstva, prihvatili uključivanje dodatnih srpskih božanstava kao sredstvo za očuvanje svog osjećaja veličine, prema analizi Miodraga Popovića.
Veličanstvena suština srpskog herojskog identiteta, koju simbolizira blistava i strašna Vizija, prekrasno je prikazana u zanosnim melodijama kosovskih pjesama, iako ostaje neizrečena. Prema narodnom vjerovanju, trešnje se inače ne jedu do Vidovdana, jer se smatra da sveti Vid uskraćuje trešnje djeci čije su majke prije Nove godine jele trešnje i nisu ih podijelile drugoj djeci. Stjecanje uvida u ono što je pred nama u danima koji dolaze. Vidovdan, kako je opisan u “Rječniku srpske mitologije”, služi kao trenutak oživljavanja legendarnih priča o Kosovskoj bici 1389.
- Tijekom tog vremena slave se hrabri likovi Obilića i braće Jugovića i prepričavaju se njihove priče . Rezonantne melodije gusla okupljaju ljude da odaju počast ovim hrabrim pojedincima. No, Vidovdan nije dan za veselje, jer izostaje pjesma, ples i veselje. Umjesto toga, to je svečana prilika za sjećanje i razmišljanje, čak i zbog čega kukavica prestaje sa svojim žalosnim krikom u čast palim herojima Kosova. Osim toga, od 1913. postalo je uobičajeno obilježavati sjećanje na vojnike koji su žrtvovali svoje živote između 1912. i 1918. na ovom mjestu. značajan dan. U sklopu ove komemoracije dijele se ponude hrane i pića kao gesta u čast njihovih duša.
„Rječnik srpskih narodnih vjerovanja o biljkama“ Veselina Čajkanovića daje uvid u biljku koja se obično naziva vid, vidac, vidovka ili vidova trava, sugerirajući da bi njeno ime moglo potjecati od drevnog božanstva. Široko je poznata kao biljka povezana s proricanjem. U noći uoči Bogojavljenja žene beru ovu biljku i stavljaju je ispod jastuka, čvrsto vjerujući da će im snovi ponuditi uvid u budućnost. Kako se večer odvija, mlade djevojke sudjeluju u ritualu u kojem uzimaju prvi i posljednji zalogaj kruha, zajedno s prstohvatom soli, i ceremonijalno bacaju biljku ispod jastuka izgovarajući svečanu izjavu: “Vide, Vide!
Neka zemlja i nebo, sol i kruh, otkrijte onoga kome ću suditi, neka mi se otkrije njihov identitet u mojim snovima! Prema Bašti Balkana, postoji biljka koja se u narodu naziva vid ili vid, a za koju se vjeruje da je pouzdan lijek za očne bolesti. Upravo zbog toga je običaj da se na Vidovdan ova biljka posipa i koristi za čišćenje, kako navodi autor. U određenim regijama, kad sunce počne izlaziti i okrenuti se prema istoku, mlade žene u zoru kreću na putovanje do izvora.
Uranjaju u vodu, pažljivo stavljajući u nju biljku vidovnjaku. Na ovaj određeni dan, zaručeni pojedinci sudjeluju u svečanom krštenju, proglašavajući: “Pogledaj, o Vidioče, prizore koje gledam vlastitim očima, čuda koja su moje vlastite ruke stvorile. U Milanu Đ. Milićevićevo kazivanje, koje se nalazi u “Životu srpskih seljaka” objavljenom 1894. godine, opisuje da se uoči Vidova okupljaju mlade djevojke i žene koje skupljaju šumske plodove i potapaju ih u vodu ispod ruža.
Zatim sudjeluju u noćnom ritualu, ustajući rano sljedećeg jutra kako bi se očistili vodom i nanijeli dodir trave vidovnjaka na oči. Istovremeno izgovaraju riječi: “Gle, draga sestro! Što sam svojim očima vidio, to sam svojim rukama oživio!” To služi kao pokazatelj njihove vještine u raznim ručnim poslovima. Srpski narod je na Vidovdan radosno izložio svoju celokupnu kolekciju odeće „pod vedro nebo“. U ruralnom srpskom društvu tradicija je izlagati ostatke sjemena sunčevoj svjetlosti tijekom ove prilike, jer se vjeruje da to pospješuje njihov razvoj. Vida posjećuje Jelesie, koji trenutno radi na sjetvi prosa. Neka sve što je predodređeno da se manifestira izađe i procvjeta, dok sve ono što nije suđeno da se rodi ostaje u stanju sna.
