Tijekom posljednja dva desetljeća prošlog stoljeća Saša Lošić Loša pojavio se kao pjevač velikog renomea, dok je sastav “Plavi orkestar” stekao priznanje kao značajna kulturna pojava. Tijekom 1980-ih Saša Lošić, poznat i kao Loša, pjevač renomiranog benda “Plavi orkestar”, donio je pravu revoluciju u glazbenoj industriji.
Njegov naelektrizirani scenski nastup ostao je urezan u sjećanju njegovih obožavateljica, posebice onih ženskih koje jednostavno nisu mogle odoljeti njegovom šarmu. Iako se nedavno usredotočio na svoja austrijska nastojanja, njegov utjecaj na jugoslavensku umjetničku scenu je neizbrisiv. 19. srpnja 1964. u Banjoj Luci Loša je otisnuo u svijet.
Njegov otac Dobrota bio je poznati novinar, a majka, talentirana za sviranje gitare, radila je u knjižnici. Upravo pod njihovim utjecajem Saša je u mladosti razvio oštro poštovanje prema glazbi, strast koja će u konačnici oblikovati njegove kreativne napore. U prvim mjesecima 1981. Lošić je osnovao Ševin orkestar, svoju prvu glazbenu grupu tijekom srednjoškolskog razdoblja.
Ovaj sastav je bio preteča renomiranog Plavog orkestra. Kultna pjesma “Suada”, koja je postala sinonim za identitet benda, nastala je u suradnji Lošića i Pavičića dok su bili u četvrtom razredu srednje škole. Vodeći bend “Orkestra” od 1985. do početka sukoba u Bosni i Hercegovini, Loša je doživio značajnu transformaciju kada se preselio u Ljubljanu i krenuo na novu karijeru marketinškog stručnjaka.
Međutim, njegova strast prema glazbi ostala je ukorijenjena u njemu. Godine 1997. udružio je snage s braćom Ćeremida kako bi oživio Plavi orkestar i trijumfalno se vratio u Sarajevo. Bilo je to u Ljubljani, davne 1995. godine, gdje su mu se putevi ukrstili sa svojom sadašnjom družicom Špelom Možina, koja je njegova predana zagovornica. Špela, po struci diplomatkinja, 2017. je premještena u Sarajevo, što je Sašu stjecajem okolnosti dovelo u rodni grad.
Ipak, u njemu ostaje čežnja da se konačno skrasi na prekrasnom otoku Hvaru. Danas je njegov primarni fokus na skladanju, s posebnom naklonošću prema stvaranju glazbe za filmove. Svojim glazbenim talentom već je doprinio zapaženim filmovima kao što su “Gori Vatra”, “Kajmak i Marmelada” i “Autsajder”… Losićeva suradnja s brojnim darovitim glazbenicima i pjevačima iz cijele Europe, uključujući Momčila Bajagića, Vlatka Stefanovskog, Crvenu jabuku, Jovana Kolundžiju, Severinu, Zdravka Čolića i razne druge, bila je opsežna.
Kultni uspjeh i dobro poznata pogreška Unutar glasovitog Jugoslavenskog pisma, stih “Bolje je biti pijan nego ostario” krije paradoks koji krv povezuje s negativnošću. Bezvremenska himna “Bolje biti pijan nego star” renomiranog “Plavog orkestra” nastavlja da pleni srca današnje omladine, kao što je to bio slučaj i sa čitavim narodom Jugoslavije. Ova pjesma zauzima posebno mjesto u sjećanju mnogih, jer je često služila kao kulisa za prve doživljaje opijenosti i ljubavi, izazivajući osjećaj nostalgije i ljubavi.
Međutim, vrijedi napomenuti da je Saša Losić, umjetnik koji stoji iza ove omiljene pjesme, prije nekoliko godina priznao zbunjujuću nedosljednost unutar teksta. Pjesma se bavi pričom o Buci i značajnoj ljubavnoj vezi tijekom njihovih srednjoškolskih godina. Loša pjesmu započinje izražavanjem žaljenja, navodeći “Ispričavam se što smo samo bliski prijatelji”.
Međutim, refren ima drugačiji smjer, s stihovima koji glase: “Vino ostaje nesvjesno naše prošlosti kao blaženog para. Sale je priznao da je tekst za ovu silno popularnu pjesmu napisao pod utjecajem alkohola, a trebalo mu je četvrt stoljeća da konačno prepozna njezinu inherentnu nelogičnost. Smiješno je kako to prije nisam shvatio, ali nakon 25 godina pjevanja došao sam do spoznaje da je značajan dio mojih pjesama potpuno besmislen. Stihovima nedostaje ikakva veza ili logičan napredak.
No, začudo, čini se da publici ta činjenica baš i ne smeta. Loša se nasmijao kad je to primijetila. Provođenje prohibicije u Jugoslaviji bila je značajna politička mjera. Bilo je perioda kada je baš ta pjesma bila zabranjena, isključivo zbog negodovanja nezadovoljnih starijih Novosađana.
Loša je rekao da negativne kritike kod njih nikada nisu izazvale ljutnju. Naime, ispričali su anegdotu kako je Savez umirovljenika bivše Jugoslavije iz Novog Sada pokušao zabraniti njihovu grupu zbog pjesme „Bolje biti pijan nego star. Situacija je eskalirala do te mjere da je privukla pozornost državnog odvjetnika, što je rezultiralo zabranom emitiranja pjesme. Nakon toga smo krenuli na turneju po Jugoslaviji, a radnici u svakoj zajednici morali su marljivo prikrivati prethodno oblijepljeni plakati bijelom trakom.
To je bilo nužno jer je turneja nosila naziv „Bolje biti pijan nego star. Možete li mi dati više konteksta ili informacija o Buci? Gotovo četrdeset godina unazad, Saši Losiću je život promijenila spoznaja da je djevojčica, iskustvo koje ga je inspiriralo da napiše voljenu hit pjesmu. List “Blits” još je 1985. dokumentirao dinamiku veze između Buce i Loše. Tijekom srednjoškolskih godina Saša je gajio duboku ljubav prema zanosnoj mladoj dami.
Oslanjao se na razmijenjene poglede tijekom dugih pauza, bojažljivi smiješak kad je posjetio njezinu učionicu da posudi spužvu, kratke susrete izvan škole, a potom i ležerne šetnje na oštrom jesenskom suncu usred rasutog lišća. Ipak, sudbina je rijetko naklonjena onima koji ostaju iskreni! Saša je svojedobno izrazio uvjerenje da su u životu čovjekove dvije ljubavi kulinarsko umijeće i životni put. Ključni trenutak u dinamici između Loše i Buce događa se tijekom okupljanja povodom njihove mature, koje se održava ispred gimnazije.
Dok je padala blaga proljetna kišica, Loša je duže vrijeme strpljivo stajao ispod zaštićenog prostora. No, stigla je pola sata kasnije u pratnji najbližeg pratitelja. Na naizgled neupadljiv način izmjenjivali su pozdrave dok su im se putevi ukrštali, ležerno pitajući: “O, hej, odakle si… Nakon što se suočio s početnim i najtužnijim razočaranjem, Loša traži utjehu u pivnici “Pošta”, zgodno smještenoj preko puta Narodnog kazališta, gdje odmah traži izdašnu litru bijelog vina.
Na tragu tog događaja, nekoliko tjedana kasnije, rođena je kultna pjesma Bolje biti pijaniji od starih, koja je poslužila kao izravni izvor inspiracije. Što je razlog Lošinog dosljednog odabira šešira? Loša je kroz svoju bogatu karijeru dugu više od 40 godina uvijek bio prepoznat po zaštitnom znaku šešira kojeg nikada nije skidao. Tek na fotografijama iz njegovih ranih dana, kada je tek trebao steći popularnost, može se vidjeti Saša bez omiljenog aksesoara koji je obožavala cijela bivša Jugoslavija.
Neven Kepeski, glazbenik, urednik raznih medijskih projekata i izdavač, ovih je dana na svom Facebook profilu podijelio jednu fotografiju. Kepeski se u opisu uz zadivljujuće crno-bijele fotografije prisjeća nezaboravne zabave koja se dogodila u Zagrebu tijekom živahnih 80-ih. Zabava koju je priredio kultni dvojac Loša i Boro Radaković bila je samo jedna od mnogih nevjerojatnih druženja tog doba.
Kepeski se rado prisjeća te noći, spominjući njihove dogodovštine oko Bitlisija. Zanimljivo, fotografija je uhvatila rijedak trenutak Loše bez njegovog prepoznatljivog šešira, što je čini doista jedinstvenom fotografijom. Kepeski s ponosom izjavljuje da je uspio uhvatiti srž te posebne prigode, ovjekovječivši je kroz svoj objektiv. Brojne su priče o obrazloženju Lošinog izbora šešira, no ono što ostaje nedvojbeno je da je ovaj omiljeni pjevač inicirao svježi modni trend sredinom 80-ih. Kao rezultat toga, prodavači šešira u Sarajevu i diljem bivše Jugoslavije ostvarili su značajnu zaradu.
Naime, jedan oduševljeni prodavač ga je čak jurio na ulicama Sarajeva. Ovu anegdotu pjevač je rado prepričao uoči svog značajnog nastupa u varaždinskoj Areni pred kraj 2018. godine. Dok je Loša prolazio ulicom, iznenada je zastao kad je čuo njegov nadimak iza leđa. Naglo se okrenuvši, susreo se s prizorom vlasnika trgovine šešira kako juri prema njemu. Nakon što se zaustavio, čovjek je izrazio svoju zahvalnost, nestrpljiv da izrazi zahvalnost za prodaju nevjerojatnih 70.000 čepova s ”njegovim” dizajnom. Od prihoda su on i njegova supruga mogli sagraditi šarmantnu kućicu.
