Nekada popularan sport u Srbiji, hazena se više ne igra u našoj zemlji. Međutim, u međuratnom razdoblju od 1921. do 1941. uživao je značajnu popularnost. U Češkoj se prvi put pojavio početni koncept ove igre loptom, još 1905. godine.
Izvedeno iz češkog izraza “hazeti”, što znači bacati, hazena je sport vrlo sličan suvremenom rukometu. Hazena se tradicionalno igrala na pravokutnom terenu dimenzija 48 puta 30 metara. Svaka utakmica bila je podijeljena u dva poluvremena, a svako je trajalo 25 minuta. Momčad u hazeni činila su sedam igrača, uključujući i golmana.
U Srbiji je hazena, igra koju su mogli igrati oba spola, vremenom postala isključivo ženski sport. Zanimanje za ovu igru kod nas se javilo nakon završetka Prvog svjetskog rata. Karol Stanjek, Čeh, uveo je hazenu u Beograd, a već ju je popularizirao u Hrvatskoj i Sloveniji.
U nastojanju da promiče jedinstvo među svojim sunarodnjacima, okupio je raznoliku skupinu dječaka i djevojčica da formiraju tim poznat kao Hazen. U potrazi za odgovarajućim terenom obratili su se upravi beogradskog Sportskog kluba BSK i zatražili dozvolu za korištenje njihovog terena. Utakmica je bila zadivljujuća, što je dovelo do osnivanja ženske hazenske sekcije u BSK-u 1921. Nedugo zatim, slična sekcija formirana je iu Sportskom klubu “Jugoslavija”. Rivalstvo između hazen timova ova dva kluba bilo je jednako intenzivno kao i natjecanje između nogometnih timova.
U godini osnutka odigrala se povijesna utakmica između momčadi BSK-a i “H.A.K.O.A.H”, potonje židovske sportske ekipe porijeklom iz Zemuna. O snažnoj recepciji hazene u regiji svjedoči i osnivanje Jugoslavenskog hazenskog saveza 1924. godine, koji je odmah organizirao prvo državno prvenstvo. Hazen su prve prigrlile sestre poznatih nogometaša. Kao posebno zapažene igračice i pobornice sporta isticale su se Desanka i Sofija Popović, sestre Svetozara Kike Popovića, nogometaša BSK-a i prvog trenera Hazena.
Dragan Jovanović, brat Emilije Jovanović, istaknute hazenovkinje u Beogradskom podsavezu, bio je ne samo nogometaš “Jugoslavije” nego i sudija u hazenovskoj zajednici. Nadimak Žena stekla je zbog značajnog doprinosa unapređenju ženskog hazena u našem narodu. Kaldrma je već dokumentirao svoju izvanrednu priču. Intrigantno je da se danas u tisku iz tog doba mogu pronaći zadivljujući osobni oglasi, posebice oni s intrigantnim podnaslovom “Sportsko vjenčanje”, koji često sadrže najave o vjenčanju člana tima Hazen i njihovog nogometnog kolege. Vrijedi napomenuti da ovi oglasi rasvjetljavaju ženu zapažene karijere koja je danas, nažalost, većina zaboravljena.
Posebno treba istaknuti čestitku objavljenu u Vremenu 1929., koja je bila upućena Desanki Popović i njezinu suprugu Janku Rodinu, nogometašu BSK-a, povodom rođenja sina. Pismo završava bezbrižnom primjedbom, naglašavajući tekuću raspravu između roditelja oko toga hoće li njihov novi potomak biti uspješan u napadanju ili obrani pozicija na terenu. Popularnost Hazena je porasla zbog njegove prirode na otvorenom i nedostatka zahtjeva za namjenskim prostorom, što ga je učinilo dostupnim široj publici. Za razliku od drugih sportova koji su zbog svoje skupe opreme bili ograničeni na privilegiranu elitu, poput jahanja, golfa i tenisa, hazen je nudio pristupačniju opciju za sudjelovanje.
Ipak, u društvu koje još uvijek drži patrijarhalne norme, klub se suočio s izazovima u zadržavanju odgovarajućeg broja sportašica zbog oklijevanja roditelja da svojim kćerima dopuste bavljenje sportom. Tadašnja odjeća za sportašice, koja se sastojala od sportske majice i suknje do koljena, smatrana je neprikladnom i previše otkrivajućom. Veći problem pojavio se kada je postalo imperativ prevoziti djevojke na utakmicu izvan grada, jer su često morale prespavati, daleko od svojih domova. Negativni tekstovi prisutni su i uz oglase i preporuke sportskih djelatnika, liječnika i profesora Medicinskog fakulteta u dnevnim novinama i tjednicima. Ovi članci doprinijeli su stvaranju negativne percepcije žena koje sudjeluju u hazenu. Unatoč promicanju blagotvornih učinaka sporta, osobito gimnastike, hazena, tenisa i plivanja, za djevojke i žene koje dulje vrijeme provode sjedeći u školskim, studentskim klupama i uredima.
Tekstovi, poznati po svojoj provokativnoj i senzacionalističkoj prirodi, fokusirali su se na komentare muških gledatelja, koji su obično činili 85% publike. Ovi komentari vrte se oko izgleda i sportskih dresova igrača, kao i njihovi pokušaji da nose kratke hlače umjesto suknji. Nadalje, muški gledatelji također su omalovažavali brzinu, spretnost i preciznost sportašica. U novinskom članku iz 1925. godine arhitekt Boško Simonović, koji je bio i izbornik naše nogometne reprezentacije na svjetskom prvenstvu u Montevideu, otkriva da je bilo sportskih djelatnika koji su s negodovanjem gledali na sve veću popularnost hazene.
Nazivan “Boža Dunster”, imao je negativan stav prema ovom sportu, smatrajući ga neprikladnim za dobrobit mladih žena. Hazeni nedostaju temeljne kvalitete koje bi trebale biti svojstvene ženskom sportu, poput elegancije i gracioznosti, kako je navedeno u njegovim spisima. Nadalje, njegova zabrinutost proširuje se na utjecaj golemog stresa na žensku tjelesnu građu, posebno u pogledu mogućih posljedica sudjelovanja u fizički zahtjevnom sportu koji uključuje značajan kontakt i silu na ženskim grudima. Ipak, djevojke su ostale ravnodušne na nemile primjedbe. Oslobođene društvenih ograničenja, ujedinjene ženskom solidarnošću i motivirane progresivnim roditeljima, ustrajale su u svojim rigoroznim treninzima i nepokolebljivo zastupale dobrobiti bavljenja sportom za takozvani “slabiji spol”.
Reprezentacija Jugoslavije, pretežno sastavljena od hrvatskih igrača, pobijedila je na Svjetskom prvenstvu 1934. u Londonu i osigurala prvo mjesto. Razvoj Hazena trajno je zaustavljen tijekom Drugog svjetskog rata, a time je i prva izuzetna sportska “epizoda” naše povijesti zaboravljena i izgubljena u vremenu. Međutim, čini se da je sve veća uključenost žena u širok raspon sportova, demonstrirana njihovim kontinuiranim pokazivanjem sposobnosti i spremnosti za nove izazove i postignuća kroz svaki sljedeći rezultat i rekord, najznamenitiji dokaz pionirskih napora Hazene u razbijanju barijere.
