Muž starac oprostio je lopovu koji mu je ukrao telefon – i na kraju se sprijateljio s njim

Ova priča nas uči da je ponekad važno da verujemo u nekoga iako su pogrešili i pružiti im šansu da pokažu svoje prave vrednosti…

Grad je te večeri bio obasjan bezbrojnim neonskim svjetlima koja su se presijavala po mokrom asfaltu. Ulice su žurile svojim ritmom, automobili stvarali šum kakav se čuo samo u gustoj gradskoj gužvi. Među prolaznicima, gotovo neprimjetno, kretao se starac koji se upravo vraćao sa autobuske stanice. U jednoj ruci nosio je kese s nekoliko osnovnih namirnica, a u drugoj svoj stari pametni telefon, ko zna koliko puta popravljan i obnovljen. Iako beznačajan drugima, za njega je imao vrijednost veću nego sve što se nalazilo u kesama.

• Taj telefon čuvao je dio njegovog života. Fotografije supruge koja više nije s njim, vesela lica unučića koji mu svake sedmice šalju video zagrljaje, glasovna poruka njegove kćerke iz daleke zemlje u kojoj je pronašla posao… Sve uspomene koje je starac strpljivo sakupljao bile su spremljene upravo u tom malom uređaju. Tek ga je nedavno naučio koristiti kako treba; unuk mu je pokazivao strpljivo, više puta, smijući se njegovoj nesigurnosti. „Samo polako, djede, sve ćeš ti to savladati“, govorio bi mu.

Zaustavio se ispred jedne trgovine, skinuo rukavicu i počeo brojati sitniš. U tom kratkom trenutku neko ga je zakačio ramenom. Nije ni pogledao ko je prošao, samo je promrmljao da nema veze, uvjeren da je riječ o običnom sudaru prolaznika. Nastavio je slagati novčiće, ali ga je iznenada presjekla nelagodna pomisao. Zavukao je ruku u džep jakne, zatim u drugi. Pogledao u kesu. Onda ponovo u džepove. Telefona nije bilo.

• Prvo je osjetio zbunjenost, pa nelagodu, a onda paniku. Prekopao je sve što je mogao, okretao se uokolo, tražeći poznato lice. Ali u moru prolaznika, činilo se da nijednog od njih nikada ranije nije vidio. Osjetio je kako mu se u grudima skuplja težina – dan mu se pretvarao u noć punu briga.

Kući je stigao tiho, gotovo neprimjetno, kao da se bojao da će ga zidovi upitati gdje mu je telefon. Sjeo je u stolicu pored prozora, odmorio ruke na naslonima i samo gledao kako se svjetla grada lome u daljini. Telefon nije bio skup, ali ono što je nosio u sebi bilo je nezamjenjivo. Osjećao se kao da mu je ukradena veza sa ljudima koje najviše voli.

Sljedećeg jutra, dok je još pokušavao da se pomiri s gubitkom, oglasilo se zvono na vratima. Otvorio je i ugledao mladića — mršavog, skromno obučenog, s pogledom koji je odavao neodlučnost i stid. U ruci je držao telefon. Starčev telefon. „Mislim da je ovo vaše“, rekao je tiho, izbjegavajući da mu pogleda u oči. Starac je zadržao miran ton dok ga je pitao kako je telefon dospio do njega. Mladić je nekoliko puta pokušao započeti rečenicu, pa bi odustao. Na kraju je, jedva čujno, priznao da ga je ukrao te večeri. Htio ga je prodati, ali ga je kasnije, kada je otvorio galeriju, dočekala fotografija starčevog osmijeha dok grli suprugu, zatim snimak kako se igra sa unucima. Te slike su ga pogodile jače nego što je očekivao.

• Starac je ćutao, posmatrao ga i kao da je u tom tihom trenutku procjenjivao ne mladićeve postupke, nego srce koje nosi. Zatim je samo rekao: „Uđi.“ Mladić je zastao, nesiguran da li je dobro čuo. Međutim, starac je ponovio, ovaj put odlučnije. Pozvao ga je unutra i pristavio čaj, iznio teglu pekmeza i tanjir keksa. Mladić je polako opuštao ramena dok je pričao o teškom životu, o tome kako nema nikoga svog i kako je često, iz očaja, pravio loše izbore.

Starac ga je slušao bez prekida. Kad je mladić završio, rekao mu je da telefon nije najvažniji — da ono što se računa jeste to što je savjest proradila. To znači, rekao je, da u njemu postoji nešto vrijedno, nešto što se može spasiti.

Od tada su se povremeno viđali. Mladić mu je pomagao oko kuće, nosio namirnice, zamjenjivao sijalice, ali često bi se zaustavio samo na razgovor. Starac bi mu govorio da nije loš čovjek, samo izgubljen. A mladić bi se tada uvijek iskreno nasmijao, jer je to bila prva pozitivna rečenica koju je neko uputio njemu, a da je mislio baš tako.

• Prošla je godina i mladić je pronašao stalan posao, iznajmio sobu i počeo živjeti malo uređenije nego ranije. Jednog dana starac je na kućnom pragu pronašao paket. Unutra — potpuno nov telefon. Uz njega kratka poruka: „Ovaj je za tebe. Sa boljom kamerom. Onaj stari čuvam ja. Kao uspomenu.“

Starcu je osmijeh polako prešao preko lica. Pomislio je da ponekad, umjesto kazne, ljudima treba pružiti ruku. Nekad je dovoljno vjerovati u njih, pa da se, možda prvi put u životu, i oni usude da povjeruju u sebe.