U ovom članku Vam donosimo priču koja pokazuje kako je hrabrost i odlučnost jednog muškarca može promeniti jedan život…
Jutro je tek počelo da se budi, ali je željeznička stanica već pulsirala kao da je prošla čitava polovina dana. Razglas se oglašavao u kratkim intervalima, objavljujući nova kašnjenja, ranije polaske i promjene perona. Putnici su se kretali u ubrzanom ritmu, svako uronjen u svoje misli, noseći kofere, torbe, ruksake i kese, dok je u vazduhu lebdio miris svježe skuvane kafe pomiješan sa vlagom koja je ostala nakon noćne kiše. Pločice na peronu još su bile blago mokre, pa se svjetlost ranog sunca lomila na njihovoj površini i stvarala kratke, treperave odsjaje.
Među ljudima koji su stajali i nestrpljivo pogledavali prema svojim satovima izdvajao se jedan muškarac. Po ničemu poseban, ni suviše mlad ni star, u udobnoj jakni i sa ruksakom prebačenim preko ramena. Delovao je kao neko ko svakog dana putuje istom linijom. Možda na posao, možda nekome u posjetu. Ni po čemu nije privlačio pažnju, osim možda smirenošću koja je djelovala neuobičajena u jutarnjoj gužvi.
- Tik pored njega nalazio se stariji putnik. Kada bi ga pogledao, moglo se primijetiti da je bio na kraju snage. Sjedila kosa virila mu je ispod kape, a u jednoj ruci držao je drveni štap, dok je u drugoj stiskao kartu na kojoj su se ivice već pomalo izlizale od nošenja. Ipak, uprkos umoru, imao je blag, prijateljski izraz na licu. Dok je razgovarao preko telefona, činilo se da se trudi da zvuči vedro.
Govorio je polako, uz osmeh pun topline, uvjeravajući nekoga da će uskoro stići, da ga samo sačekaju kod izlaza i da je sve u redu. Čovjek je očigledno putovao nekome ko mu je mnogo značio. A onda se, u trenutku koji niko nije očekivao, sve pretvorilo u haos. Starac je posrnuo. Možda je nogom zakačio neravninu, možda ga je izdalo ravnotežno čulo. Možda su klizave pločice učinile svoje. Štap mu je izmakao pod prstima, a kofer koji je nosio ispao mu je iz ruke i prevrnuo se uz glasan udar. Starije tijelo nije moglo da pronađe oslonac. Pao je unazad, nespretno, i u trenu se našao na ivici, a zatim i na samim šinama.
- Ljudi oko njega su najprije zadržali dah, kao da ne vjeruju šta se dogodilo, a zatim su se začuli panični povici. Jedna žena je glasno vrisnula. Drugi putnik je podigao ruku ka radnicima stanice, već urlajući da neko zaustavi voz. Ali iz pravca tunela već se čula duboka, snažna tutnjava. Metalni zvukovi, nalik udarcima velikog čekića o šine, postajali su sve bliži. Zatim se oglasila sirena lokomotive — oštro, dramatično, kao upozorenje koje presijeca prostor. Mašinovođa je pokušavao kočiti, ali ogromna masa čelika se ne zaustavlja lako. Svatko ko je ikada stajao pored pruge znao je koliko je situacija opasna.
U tim sekundama, dok su pogledi svih prisutnih bili prikovani za starca koji je ležao na šinama, muškarac u jakni nije napravio pauzu. Nije se dvoumio. Nije pogledao oko sebe tražeći da li će neko drugi reagovati. Samo je skočio. U trenu se našao dole, pored starca, koji je pokušavao da se pomjeri, ali mu noga nije dozvoljavala. Zavukla se između šina i nekog metalnog držača, a panika mu je oduzela snagu. Pogledi prisutnih mogli su samo da gledaju kako muškarac u jakni kleči u šljunku, pokušava da zgrabi starca za ramena i podigne ga, dok se u pozadini čula buka nadolazećeg voza koja je rušila svaku nadu da ima dovoljno vremena.
Muškarac je vikao, pokušavajući da nadjača buku, ohrabrujući starca da se pridigne, da pomogne koliko može. Ruke su mu klizile po mokrom metalu. Šine su vibrirale. Vjetar koji je stvarala brzina voza udarao je u njih, raznoseći prašinu i sitne komadiće kamenja. Sa perona se pružila jedna ruka, zatim još jedna. Ljudi su dozivali, savjetovali, molili. Neko je plakao od šoka.
- U posljednjem trzaju, muškarac je uspio da oslobodi starčevu nogu i podigne ga dovoljno da se drugi uhvate za njegovo tijelo i povuku ga gore, na sigurno. Starac je skliznuo ka njima, drhteći i jedva svjestan šta se dešava. Ali drama nije bila gotova. Muškarac koji ga je spasio sada je stajao licem u lice sa jurećom lokomotivom, udaljenom samo nekoliko metara. Nije imao vremena da se podigne, a kamoli da skoči na peron.
U djeliću sekunde učinio je jedino što je moglo da mu spasi život. Bacio se između šina, tačno u uzak, tehnički utor koji služi za kablove. Tamo je jedva bilo prostora za čovjeka. Ležao je potpuno spljošten, prislonjen uz hladnu zemlju. Voz je projurio nad njim. Masa metala protutnjala je sa takvom silinom da je zemlja podrhtavala. Zvuk je bio toliko snažan da su mnogi putnici instinktivno zatvarali uši. Nekima su suze krenule same od sebe, od straha i napetosti.
A onda je, napokon, sve utihnulo. Kada je voz stao i kada se prašina polako slegla, jedan muškarac sa perona je viknuo da vidi pokret. Drugi se nadovezao, potvrđujući da je čovjek živ. Grupa putnika se nagurala ka ivici perona, provjeravajući da li je sve u redu. Muškarac je polako ustao, vidno potresen, prekriven prašinom i prljavštinom, ali živ. Pogledao je gore, prema grupi lica koja su ga sa nevjericom posmatrala. Neki su počeli da plješću, drugi su od uzbuđenja plakali, a nekoliko njih je snimalo cijeli prizor drhtavim rukama.
- Starac je prišao, još uvijek podrhtavajući, i zagrlio ga kao da je zagrlio nekoga iz svoje porodice. U njegovom glasu bilo je drhtanja dok je zahvaljivao, govoreći da mu je spasio život. Pokušao je da sazna njegovo ime, ko je, otkud, ali čovjek u jakni je samo kratko slegnuo ramenima. Rekao je da nije važno kako se zove. Da je jedino bitno to da je starac sada dobro i da će stići onome ko ga čeka.
Ubrzo su stigli policajci, hitna pomoć i zaposleni sa stanice. Novinari su pokušavali da ga okruže, ali on se provukao kroz gomilu sa ruksakom već na leđima. Odbio je kamere, odbio intervjue, odbio slavu. Samo je otišao ka izlazu, u smjeru suprotnom od svih pogleda. Kasnije je mašinovođa, još uvijek pod utiskom, jedva izgovarao rečenice. Govorio je da nikada ne bi preživeo da je starca udario voz, i da sebi ne bi oprostio takav prizor. Bio je u suzama dok je zahvaljivao čovjeku kojeg nije stigao ni da upozna. Danas, na tom peronu, postavljena je mala, nenametljiva pločica. Na njoj piše jednostavna poruka koja podsjeća putnike na ono što se desilo: „Ovdje je jedan čovjek spasio drugog. Jer nije znao drugačije.“
