U trenucima kada se čini da nema izlaza i kada život donese najteže udarce, čovek često posegne za unutrašnjom snagom za koju ni sam nije znao da postoji. U ovom članku otkrivamo priču o molitvi rođenoj iz očaja, ali i o putu ka nadi i veri…
Jutarnji list piše da se tragedije na zagrebačkim ulicama često događaju u trenucima kada ih najmanje očekujemo. Upravo takva nesreća pogodila je jednu porodicu kada je mladić, Ivan, završio na intenzivnoj njezi nakon što ga je udario pijani vozač dok je prelazio pješački prijelaz. Tog jutra magla je prekrivala grad, ljudi su jurili na posao, ali za ovu obitelj vrijeme je stalo. Majčin krik: „Ako umre, nikad ti neću oprostiti!“ odjeknuo je hodnicima bolnice i zauvijek se urezao u sjećanja sestre koja je sve to nemoćno posmatrala.
Otac je sjedio vani, nijem, dok je majka plakala. Sestra je pokušavala zadržati sabranost, iako je iznutra pucala. Krivila je samu sebe jer tog jutra nije stigla pokupiti brata automobilom, pa je morao pješačiti. Teret koji je nosila bio je nepodnošljiv, a roditeljski pogledi dodatno su je opterećivali. Bliski rođaci nudili su pomoć – sestre iz Bosne zvale su neprestano, teta iz Osijeka nudila da dođe – ali nijedna riječ nije mogla popuniti prazninu i strah koji se nadvio nad porodicom.
- Doktori su neumorno ponavljali: „Prva 72 sata su kritična.“ Te riječi su odzvanjale kao prokletstvo. Sestra, iako nije bila velika vjernica, počela se po prvi put u životu iskreno moliti. Noći je provodila na kauču, uplakana, moleći Boga da joj spasi brata. U tim trenucima shvatila je koliko čovjek može da se preda vjeri kad mu ponestane drugih oslonaca.
Bolnica je postala njihov drugi dom. Majka nije napuštala sinovu sobu, otac je stalno odlazio van zapaliti cigaretu, a sestra je kružila između njih, donoseći kavu, hraneći ih i pokušavajući održati privid snage. U toj atmosferi bola i neizvjesnosti, jednog jutra u bolničkoj kapelici prišla joj je starija žena s maramom na glavi i tiho rekla: „Dijete, molitva čini čuda. Ne gubi nadu.“ Te riječi, jednostavne i nenametljive, probudile su u njoj novu snagu. Od tada je svaki dan odlazila u kapelicu, palila svijeće i tražila mir u tišini.
- Ali bol je često razdvajala porodicu. Jedne večeri došlo je do žestoke svađe između majke i kćeri. „Ti si kriva! Da si ga pokupila, ne bismo bili ovdje!“ majka je kroz suze vikala. Umjesto da odgovori, kćer je izjurila van, osjećajući se potpuno sama. Tada ju je nazvala prijateljica iz Sarajeva i podsjetila je da nikada nije sama – da vjera i molitva daju snagu upravo u trenucima kada misliš da ne možeš dalje. Blic ističe da se upravo u kriznim trenucima vidi snaga prijateljstva i porodičnih veza, jer tada riječi podrške postaju najvažnije.
Sljedećeg dana, doktor je donio vijesti koje su porodici vratile tračak nade: Ivanovo stanje se stabiliziralo, iako opasnost nije potpuno prošla. Majka se slomila u plaču od olakšanja, otac je nakon dana šutnje konačno progovorio: „Možda je ovo naša prilika da budemo bolja obitelj.“ Te riječi, neočekivano iskrene, probile su zidove šutnje i otvorile put međusobnom pomirenju.
Dani su prolazili, a Ivan je pokazivao prve znakove oporavka. Kad je otvorio oči i pogledao sestru, ona je znala da će sve biti dobro. Majka ju je zagrlila i šapnula: „Oprosti mi… Nisam imala pravo da te krivim.“ U tom trenutku teret koji je sestra nosila počeo je nestajati, a njihova veza postala je jača nego ikad.
- Mjeseci su prolazili. Ivan se vratio kući, još slab, oslonjen na štake, ali sa osmijehom koji je davao novu nadu. Porodica je naučila da nesreće mogu razoriti, ali i izgraditi odnose na novim temeljima. Vjera, molitva i međusobno praštanje postali su stubovi na kojima su sada gradili svoju bliskost.
Avaz naglašava da su upravo ovakve životne priče dokaz koliko čovjek može pronaći snagu u vjeri kada se osjeća potpuno slomljeno. Za ovu porodicu, vjera je bila ono što ih je spasilo – iako nisu imali odgovore na sva pitanja, pronašli su smisao u tome što su ostali zajedno. Na kraju, sestra se i danas pita: šta bi bilo da nije vjerovala? Možda nikada neće znati sve odgovore, ali zna da je vjera bila svjetlo u najmračnijim trenucima njenog života. A pitanje koje ona postavlja svima koji ovo čitaju glasi: gdje vi pronalazite snagu kad vam se čini da je sve izgubljeno?
