Cijeli život sam bio podstican da se osjećam nedovoljno dobrim. Moji roditelji su me stalno nazivao “lijenim”, bez obzira na to koliko sam se trudio da ostvarim svoje ciljeve. Uvijek su isticali mog brata kao “zlatno dijete”, bez obzira na to što je on radio. Svaki njegov uspjeh bio je povod za slavlje, dok su moji napori često bili zanemareni. Ako bi moj brat napravio grešku, govorilo bi se da je samo umoran od svega što mora učiti, dok bi moji propusti bili okarakterizirani kao “nemar” ili “lenjost”.
Pokušao sam im pokazati da nisam onaj za kojeg su me smatrali. Godinama sam radio naporno, ponekad u noćnim smjenama, uzimajući duple poslove, kako bih postigao samostalnost. Nakon mnogo godina rada i štednje, uspio sam kupiti svoju prvu kuću, što je za mene bio ogroman korak naprijed. Bio sam ponosan na to, jer sam znao koliko mi je truda trebalo da bih to postigao.
- Kada sam to saopštio roditeljima, nadao sam se barem malom priznanje, nečemu što bi ukazivalo na to da su ponosni na moj uspjeh. Međutim, reakcija koju sam dobio bila je potpuno suprotna. Moj otac je sarkastično izjavio: “Vidjet ćemo koliko će ti vremena trebati da ovo upropastiš.” Moji roditelji su se smijali, a njihov smijeh me duboko povrijedio. Iako me to povrijedilo, rekao sam sebi da njihov stav prema meni više ne treba da ima utjecaja na moj život.
Nakon toga, njihovo ponašanje se nije mijenjalo. Iako sam postigao nešto na što sam bio izuzetno ponosan, njihova indiferentnost prema mom uspjehu je ostala. Ipak, sve se promijenilo prošle sedmice. Moj otac je izgubio posao, a roditelji su me nazvali uplakani, govoreći da nemaju gdje da odu. Tada su me pitali mogu li se useliti kod mene. Kuća koju su ranije ismijavali sada je postala jedina opcija koju su imali.
- Iako su tražili pomoć, u tom trenutku nisam mogao zaboraviti način na koji su se ponašali prema meni. Samo nekoliko dana prije njihovog poziva, čuo sam ih kako razgovaraju s rodbinom. Dok su se hvalili mojim bratom, razgovor o meni bio je potpuno drugačiji. Navodno, moj brat je pomogao da kupim kuću jer “nije bilo šanse da sam to postignem bez njegove pomoći”. To me potpuno slomilo. Ne samo da su umanjili moj uspjeh, već su ga i pripisali njemu, a ja sam i dalje bio taj “lijenčuga” u njihovim očima.
Kada su me pitali mogu li se useliti kod mene, nisam imao srce reći da, unatoč tome što su mojim naporima dovedeni u situaciju da nemaju gdje da odu. Odgovorio sam negativno, ne samo zato što su me ismijavali i favorizirali mog brata, već i zato što su potpuno ignorirali moj trud. Bez obzira na to koliko sam se mučio da postignem nešto, oni su moj uspjeh pripisali nekome drugom.
Sada se pitam jesam li postupio ispravno. S jedne strane, roditelji zaista nemaju gdje da odu, a s druge strane, njihov odnos prema meni i mojim postignućima me boli. Mislim da bi, kad već tako favoriziraju mog brata, trebali njega zamoliti za pomoć u iznajmljivanju stana. Ako je zaista imao dovoljno novca da “pomogne” pri kupovini moje kuće, možda je on taj koji bi im trebao pomoći, zar ne?
