Nekada, pomislila sam da bi mi bilo lakše da mogu na trenutak zamijeniti uloge sa svojim mužem. Zamišljala sam da bi bilo korisno da doživi dan iz mojih cipela – dan u kojem sam stalno u pokretu, s djecom koja mi vise o rukama, dok misli lete na sve strane između kuhinje, škole, pelena i svakodnevnih obaveza. Međutim, moj muž, iako nije loša osoba, jednostavno ne vidi svijet izvan svog posla. Posao je za njega sve – temelj života, svrha i izgovor za sve. I smatra da zbog toga zaslužuje poseban tretman, nešto što u njegovim očima izgleda kao nužna nagrada za njegovu posvećenost.
Dogovorili smo se da ćemo za praznike posjetiti njegovu porodicu. Iako nisam bila posebno oduševljena tim prijedlogom, znala sam da bi djeca trebala provesti neko vrijeme s bakom i da bismo se svi trebali odmoriti od uobičajene svakodnevnice. On je preuzeo odgovornost za organizaciju putovanja. Rekao je da će se pobrinuti za sve, a ja sam mu vjerovala – možda više nego što sam trebala.
- Na dan putovanja sve je išlo, naravno, kako to obično ide kada putuješ s djecom. Trčanje, zaboravljene stvari, pokušaji da sve stignemo na vrijeme… Na aerodromu sam bila odgovorna za prtljagu i djecu, koja su bila umorna i nervozna. Pitala sam ga gdje su nam sjedala, ali on nije mario za to. Bio je potpuno zaokupljen ekranom svog telefona, bez volje da mi odgovori jasno. Nakon što smo prošli sigurnosnu provjeru, prišao mi je, pomalo nelagodno, i izgovorio nešto što me potpuno izbacilo iz takta. On je sebi i svojoj majci kupio karte u prvoj klasi, dok su mene i djecu stavili u ekonomsku klasu. Osjetila sam duboko razočaranje. Nisam mogla shvatiti kako je nešto takvo uopće moglo pasti na pamet. Dok su oni išli prema udobnim i luksuznim sjedalima, ja sam se borila da smjestim djecu i torbe u pretrpani red.
Sjedila sam tamo, umorna i frustrirana, i onda sam shvatila – imam njegov novčanik. Kao i obično, dao mi ga je dok smo prolazili kontrolu, da bih ga držala dok smo čekali. Taj trenutak mi je pružio iznenadnu moć. Nisam tražila ništa od toga, ali nisam mogla poreći da mi je donio osjećaj kontrole, nešto što mi je trebalo u tom trenutku.
- Dok su uživali u prvoklasnoj udobnosti, s pićem u ruci i osmijehom na licu, ja sam gledala i smireno se zabavljala. Znala sam da će shvatiti da mu novčanik nedostaje i čekala sam trenutak kad će to otkriti. I, naravno, nije trebalo dugo da primjeti. Nakon nekoliko sati počeo je tražiti po džepovima, lice mu je prvo postalo samopouzdano, zatim zbunjeno, a na kraju zabrinuto. Na kraju je došao do mene i tiho pitao imam li možda nešto novca jer mu je novčanik nestao. Pokušala sam izgledati iznenađeno, pretražila svoju torbu i “našla” dvadeset dolara, koje sam mu dala uz blag komentar: „Možda možeš pitati i mamu da ti posudi još, ako ti ovo nije dovoljno.“
Bio je to sitan čin, ali meni je značio mnogo. Nije bila stvar novca, već pravde. Osjećala sam da je to moj način da mu pokažem kako je to kada se osjećaš manje važnim, kada tvoje udobnosti i potrebe ostanu na dnu liste prioriteta.
- Kasnije mu nisam ništa spočitavala. Nije bilo potrebe za time. Mislim da mu je to iskustvo bilo dovoljno neugodno da ga natjera na razmišljanje. Možda odmah nije promijenio ponašanje, ali to je bio prvi put da sam osjetila kako se njegova perspektiva lagano pomiče. Nije lako biti majka, partnerica, organizatorica svega i svih, ali još je teže kada tvoja uloga ostane nevidljiva. No, to ne znači da je manje vrijedna. Ponekad, zapravo, samo mali podsjetnik, tiha gesta, može narušiti udobnu ravnotežu koju netko uzima zdravo za gotovo.
Možda moj čin neće promijeniti svijet, ali meni je vratio osjećaj kontrole. Vratio mi je snagu da znam koliko vrijedim. Naučila sam da ravnoteža nije nešto što se automatski dobije – ona se mora tražiti, ponekad i uz malo lukavstva.
