U znak boli za pokojnicima, članovi obitelji pokojnika počinju oblačiti mračnu crnu odjeću. Tradicionalno, žene bi ogrnule crnim šalom, dok bi se muškarci odlučili za crnu košulju ili cvijet. Ova odjeća žalosti nosi se godinu dana, tijekom koje se ožalošćeni suzdržavaju od sudjelovanja u proslavama, uzdržavaju se od plesanja i pjevanja.
- Za razliku od prijašnjih običaja, sada je dopušteno nositi crnu odjeću u trajanju od 40 dana ili čak produžiti na šest mjeseci ili duže. Važno je naglasiti da, bez obzira na vrijeme smrti člana obitelji, proslava krsne slave mora teći uobičajeno. U takvim okolnostima, vjeruje se, slavljenje slava postaje još bitnije, jer obuhvaća molitve za miran pokoj duša naših najmilijih. Kako piše Stil, savjetuje se suzdržati se od bilo kakvog oblika slavlja, poput vjenčanja, zabava i plesova, unutar kućanstva godinu dana nakon smrti osobe.
Također je preporučljivo konzultirati se sa svećenikom o običajima pogreba, budući da se ti običaji razlikuju u različitim regijama. Stil naglašava nemogućnost davanja konačnog suda o tome smatra li se određeni običaj primjerenim ili ne. Prema kršćanskoj doktrini, smrt se smatra posljedicom grijeha, posebno Adamovog prijestupa protiv Boga. U skladu s Božjim početnim nacrtom, prijelaz iz zemaljskog postojanja u vječni život trebao je biti bez patnje, nalik dražesnom izlasku leptira iz svoje čahure dok se penje na nebo.
- Jeste li upoznati s narodnim tradicijama vezanim uz smrt voljene osobe? U Srbiji sahrane prate brojni običaji. To je zbog jedinstvenih navika i rituala koji su specifični za svaku regiju. Pogrebne tradicije u prošlosti bile su usko povezane s činjenicom da su ljudi obično umirali unutar granica svojih domova. Stoga su običaji i vjerovanja vezani uz ove ceremonije bili izravno povezani s gubitkom voljene osobe. U određenim je regijama običaj da svi članovi obitelji ostanu budni kad nastupi smrt.
Ova tradicija proizlazi iz vjerovanja da je smrt slična snu, te da postoji rizik da preminuli naiđe na pojedinca koji zaspi, što rezultira njegovom kasnijom smrću. Osim toga, ako osoba premine otvorenih očiju, prva osoba koja to svjedoči doživjet će istu sudbinu. Nadalje, vjeruje se da ako pokojnik u trenutku smrti u džepu ima šibice, nedvojbeno će se pretvoriti u vampira. Posljedično, iz ove predodžbe proizašlo je još jedno vjerovanje – čin probadanja pokojnika iglom kako bi se spriječio njihov povratak kao vampir. Čim osoba umre, običaj je pokriti sva ogledala u kućanstvu.
- Ova praksa je ukorijenjena u vjerovanju da duh pokojnika ima sposobnost ući u ogledalo i ostati među živima. U valjevskom kraju je drugačiji pristup, gde se otvaraju prozori i vrata kako bi se olakšao odlazak duha. Osim toga, sav namještaj, uključujući posuđe, preokreće se kao dio ovog rituala. Voda korištena za kupanje pokojnika je kontaminirana. Posjeduje sposobnost nanošenja štete svakome ispred čijeg prebivališta teče. Preminulo tijelo predstavlja prijetnju okolnom ekosustavu, uključujući životinje i biljke.
Zbog toga se savjetuje izbjegavanje održavanja pogrebnih povorki na poljima, livadama ili u blizini stada. Nasuprot tome, postoji vjerovanje da bolest ima demonsku prirodu. U skladu s tim vjerovanjem, pojedinci pred prolaznu povorku dovode svoju bolesnu djecu, nadajući se da će se bolest prenijeti na pokojnika. U određenim ruralnim regijama naše nacije prevladava uvjerenje da su pojedinci koji dijele isti mjesec rođenja predodređeni da dožive istu sudbinu, što znači da će smrt jednog pojedinca brzo biti praćena odlaskom drugog.
- Kako bi se to spriječilo, tijekom organiziranja pogreba provodi se praksa poznata kao “otkup”. U okolini Zaječara, najmiliji i poznanici bacanjem zemlje na groblje simbolično odbijaju ovaj nesretan ishod. Smatra se da ovo duboko ukorijenjeno vjerovanje donosi sreću, osiguravajući da pogođeni pojedinci neće biti sljedeći koji će doživjeti svoj kraj. Na sprovodu se odvija jedinstvena tradicija kada se odape strijela. Osoba koja uspješno pogodi metu dobiva stvari poginule osobe. Običaj je izbjegavati vraćanje s groblja istim putem, prema tradiciji. Ovo osigurava da duša preminulog može uspješno navigirati svojim putem natrag do svog zakonitog prebivališta.
Kao dio uobičajenog rituala, izrađuje se lutka koja podsjeća na pokojnika. Ženske rodbine iz uže obitelji preuzimaju odgovornost svakodnevnog pranja i oblačenja lutke. Ova praksa se nastavlja u trajanju od dvije i pol godine u slučaju muškarca i dvije godine za ženu. Nakon što to razdoblje prođe, lutka se stavlja u grob. U vlaškoj regiji postoje posebna vjerovanja i običaji koji se vrte oko zadušnica nakon pogreba. Jedan takav običaj nalaže da pojedinci koji sjede za stolom moraju ostati sjediti sve dok najstarija osoba ne završi svoj obrok. Vjeruje se da ova praksa štiti mlađu generaciju od prerane smrti.
