Današnja priča otkriva koliko snažnu intuiciju deca mogu da imaju, ponekad i previše izraženu da se dovedemo u situaciju pa ispitujemo istinitost te priče. Priča koja sledi u nastavku nam otkriva da čak i odrasli treba da poslušaju decu kada su neke stvari u pitanju pa čak iako se one doimale nemogućim…
Bio je to jedan običan ponedjeljak, dan poput svakog drugog, dok nisam doživjela trenutak koji mi je zauvijek promijenio život. Dok sam pripremala ručak, moja trogodišnja kćerka Mila veselo je pjevušila, igrajući se sa svojim plišanim medom. Međutim, iznenada je nastala tišina. Zatvorila sam oči na trenutak, a kad sam ih ponovo otvorila, Mila je bila u suzama, drhtavim glasom mi je skrenula pažnju na kantu za smeće. Pomislila sam da se možda u njemu nalazi insekt, ali ono što sam tamo pronašla bilo je daleko strašnije.
Kada sam podigla poklopac, među ostatcima hrane i papira, virila je tkanina. Bio je to Miliin meda, ali izobličen – imao je poderane oči, rasparana usta, a na njemu je bio ispisan natpis „Ćuti“ crnim markerom. Srce mi je stalo. Zgledala sam Milu, koja mi je, tiho, rekla: „On, mama… on što dolazi kad spavaš.“ Taj trenutak mi je zamrznuo krv u žilama. Uplašena, pokazala je prema prozoru i izgovorila: „To je čovjek koji nas posmatra kad ga ne vidim.“ Na staklu prozora jasno je bio vidljiv otisak muške ruke s unutrašnje strane. U tom trenutku, znala sam da je to mogao biti samo moj bivši muž, koji je imao zabranu pristupa zbog nasilja. Osjećaj straha i bijesa zamijenili su moj svijet, a prva reakcija bila je da zgrabim dijete i odmah napustim kuću. Drhtavim glasom pozvala sam policiju.
- Policija je ubrzo stigla, a uviđaj je samo potvrdio ono čega sam se bojala – na stražnjim vratima kuće pronašli su otiske prstiju. Policajac mi je tada rekao: „Ovaj čovjek je bio ovdje, ali ne noćas, već prije nekoliko dana. Ostavio je lutku kao poruku.“ Nisam mogla reći ni riječ. Samo sam stiskala Milu u naručju i plakala. Tri dana kasnije, priveli su ga u obližnjem motelu, gdje su pronašli stvari iz naše kuće. Prilikom hapšenja, njegove riječi su bile: „Htio sam da zna da sam još uvijek tu.“
Te riječi odjekivale su mi u glavi danima, stalno sam razmišljala o tome. Shvatila sam da sam, vjerujući svojoj kćerki, spriječila nešto što je moglo biti daleko gore. Na osnovu podataka Sigurne kuće u Sarajevu, broj žena koje se obraćaju za pomoć nakon prijetnji i uznemiravanja stalno raste, a djeca često prvi prepoznaju da nešto nije u redu. Njihova intuicija nije puka imaginacija – to je glas koji mi odrasli često zanemarujemo.
- Danas, tri godine kasnije, Mila mirno spava. Stari meda je izbačen, a na njegovom mjestu sada stoji nova lutka s natpisom „Hrabrost“. Taj natpis nas podseća da se nikada ne smijemo vratiti tišini i šutnji. Naučila sam da ne smijemo ignorisati glasove naše djece. Kada dijete kaže „vidim“ ili „bojim se“, odrasli moraju stati i pažljivo slušati. Psiholozi stalno naglašavaju važnost povjerenja između roditelja i djece. Institut za mentalno zdravlje Srbije upozorava da ignorisanje dječijih strahova može dovesti do trajnih trauma, dok otvoren razgovor s djecom jača njihov osjećaj sigurnosti. Zbog toga danas učim Milu da je njen glas važan i da ima pravo da ga iskaže.
Osim toga, podrška sistema bila je presudna. Policija je brzo reagovala, a kasnije sam dobila korisne savjete od nevladinih organizacija koje pomažu žrtvama porodičnog nasilja. Autonomni ženski centar iz Beograda ističe da je rana prijava ključna u sprečavanju težih posljedica. U mom slučaju, upravo ta brza reakcija nas je spasila od još jednog ciklusa nasilja.
Na kraju, ovo iskustvo me naučilo da opasnost može doći u najsmirenijim trenucima, a djeca često vide ono što odrasli ne žele priznati. Strah koji sam tog dana osjetila, pretvorio se u snagu – snagu da vjerujem svojoj kćerki i da zaštitim nas obje. Zato, kada dijete pokaže prstom i kaže „mama, vidi“, nikada nemojte reći „nije ništa“. Ponekad se baš u tom „ništa“ skriva sve.
