Marina tog jutra očekivala sve, samo malu devojčicu na pruzi. Šta je uzrokovalo da devojčica bude bosonoga na takvom mestu je čitava misterija…
Jutro je bilo sasvim obično. Sivo nebo prekrivalo je grad, a lagana magla se uvijala oko kuća, stvarajući osjećaj tišine. Miris svježe pečenog hljeba iz pekare na uglu ulazio je u nosnice, podsjećajući Marinu na jednostavne, svakodnevne stvari. Nosila je torbu punu namirnica i žurila kući, jer je kćerka već bila u školi, a muž je otišao na posao. Svi su imali svoje rutine i sve je, činilo se, teklo normalno.
- No, ta obična jutarnja scena promijenila se kad je Marina stigla do željezničkog prelaza. Tu, tik uz šine, stajala je mala djevojčica. Bosonoga. Nije imala čarape, a njezina haljina bila je tanka i poderana na nekoliko mjesta. Kosa joj je bila rašavršena, a ruke su bile privijene uz grudi. Gledala je pravo u šine, kao da je čekala nešto, a pogled joj je bio prazan i čudan, hladan, bez straha, bez emocija.
Marina je zastala, osjećajući kako je zadrhti. „Dušo, zašto si ovdje sama?“ viknula je, srce joj je poskočilo, a u tijelu je osjetila hladan talas straha koji je prolazio niz kičmu. Djevojčica nije odgovorila. Samo je okrenula glavu i pogledala je, ali njezine oči nisu otkrile ništa. Na licu nije bilo ni suza, ni straha, ništa. Samo čudna, neljudska tišina. Marina je osjetila kako joj srce kuca u sljepoočnicama. Voz se već čuo u daljini, bio je još samo pet minuta udaljen, a ona je znala da nije imala vremena za oklijevanje. „Ne možeš tamo! Izađi!“ gotovo je vrisnula, pokušavajući prići djevojčici i povući je od šina. Ali djevojčica je samo napravila korak naprijed, ravno prema pruzi.
- Panika je preplavila Marinu. Zgrabila je djevojčicu u naručje, povukla je unazad prema ogradi. Srce joj je bilo u grlu dok je osjećala kako joj tijelo podrhtava od straha. Ogrnula je djevojčicu svojim šalom, pokušavajući da je utješi, dok su joj ruke bile vlažne i drhtale. „Odakle si? Gdje ti je mama?“ pitala je, pokušavajući shvatiti situaciju, ali djevojčica je samo tiho šapnula: „Mama… Tamo.“ Pokazala je na staru kuću pored prelaza. Bilo je to staro drveno zdanje, sa oljuštenom bojom i razbijenim prozorima. Kuća koja je izgledala napušteno, gotovo zaboravljeno mjesto. Marina je osjetila kako joj srce pada u stomak dok je hodala prema kući, držeći djevojčicu u naručju.
Vrata kuće bila su otškrinuta. Unutra je bilo hladno, dim iz ugašene peći već je odavno nestao, a u prostoriji je vladala tišina. Stara stolica, na stolu nekoliko nedovršenih crteža, na podu ženska jakna i telefon s napuklim ekranom. Nije bilo ni traga od života, kao da je netko nestao bez traga. „Halo? Mama?“ pozvala je Marina, osjećajući se sve nesigurnije. „Ima li koga?“ Ponovno je pozvala, ali nije bilo odgovora. Samo je slabi povjetarac pomicao zavjesu.
Djevojčica je mirno sjela pored telefona, kao da je već znala što slijedi. „Sinoć je otišla“, rekla je tiho. „Rekla je da će brzo doći.“ Marini se stegnulo grlo. Sve je izgledalo kao da je majka jednostavno nestala, ostavljajući svoje dijete samo, bez svjetla, bez grijanja, u kući koja je bila izvan svakog života. Ali zašto je djevojčica odlučila ići prema šinama? Marina je iz džepa izvukla mali zgužvani papirić. Na njemu je bio dječiji rukopis:
- „Ako me ovdje ne nađeš, idi na šine – dobri ljudi će te tamo vidjeti.“ Marina je stajala kao ukopana. Tih nekoliko riječi srušilo je svaku nadu da je ovo samo slučajnost. Nije znala tko je napisao poruku – majka ili dijete – ali nije bilo važno. Bilo je jasno da djevojčica nije mogla ostati sama. Oduzela je dubok dah, uzeo je njezinu ruku i, iako nije znala sve odgovore, znala je da mora učiniti nešto, da ju ne može ostaviti.
Kasnije, u vozilu hitne pomoći, djevojčica joj je cijelo vrijeme držala ruku. U tišini, jedva čujno, upitala je: „Jesi li sad ti moja mama?“ „Jesam, dušo“, odgovori Marina, osjećajući kako joj se srce slama. „Sad sam ja mama.“ Kada je policija pronašla ženu, bilo je već prekasno. Majka je bila mrtva, blizu željezničkog prelaza, iste noći kada je krenula po pomoć. Put je bio zaleđen, a ona je jednostavno izgubila snagu na tom putu.
- Tada je postalo jasno zašto je djevojčica cijelo jutro stajala na tom mjestu. Ona nije samo čekala. Znala je da je majka obećala da će se vratiti, da će je naći. I čekala je, vjerujući da će njezina mama doći, kako je obećala. Htjela je biti ta koja će prva ugledati svoju majku, jer u svom malom srcu vjerovala je da će je ona naći.
Dugo nakon tog događaja, Marina nije mogla proći pored tog mjesta. Svaki put kad bi čula voz, pred očima bi joj se pojavila mala silueta u magli – bosonoga, krhka, ali beskrajno odana, čekajući, i dalje vjerujući u povratak svoje majke.
