Željko Hubač, dramaturg, ima biografiju koja vrvi zadivljujućim anegdotama i intrigantnim detaljima. U razgovoru za “Novosti” ovaj pojedinac otkriva njihovo neobično porijeklo i odgoj. Njihovo rođenje spojilo je majku Muslimanku i oca Hrvata, ali su im primarni skrbnici bili Čehinja i Srpkinja. Trenutno žive u Srbiji, snažno se identificiraju kao Srbi i tečno govore srpsko-hrvatski. Vrijedno je napomenuti da njihov osjećaj sebe nije vezan za vjeru ili nacionalnost, već za pojedince koji su odigrali značajnu ulogu u njihovom životu. Zanimljivo je da je njihov izvorni krsni list navodio samo ime njihove majke, ostavljajući uočljiv prazan prostor na mjestu gdje je trebalo biti ime njihova oca. Njihov rođendan pada 19. srpnja 1967. godine.
Jedina obitelj koju imam je obitelj Hubač, a unutar te obitelji Žiža i Vili imaju najveću važnost kao moji voljeni roditelji. Otkriće mog posvojenja bio je neobičan događaj iz mog djetinjstva, događaj koji se odvijao na neugodan način. S nepunih šest godina, dok sam boravio u Leskovcu, donio sam hrabru odluku da kupim ocat, točnije onaj koji sam nazivao “svinjski ocat”, iako mi je namjera bila nabaviti vinski ocat. Žena za pultom djelovala je nezadovoljno. U pokušaju da je izbjegnem, odvažio sam se prema granici, samo da bi me dočekao njezin prodoran glas koji je rekao: “Požuri, dijete, majka te je otkrila u smeću!
Sa suzama koje su mi tekle niz lice, žurno sam se vratila kući kako bih podijelila uznemirujući događaj sa svojom majkom. Zajedno smo s nestrpljenjem čekali očev povratak s posla i tada su mi otkrili istinu: posvojena sam. Na moje krajnje iznenađenje i trunku strepnje, u mjesecima koji su uslijedili neprestano sam se nalazio uz majku. Bez greške, kad god bi imala nastup, vukla bih se za njom u kazalište, nestrpljivo je promatrajući iz backstagea. Mladoj ženi, koja je bila majka bebe, zabranjen je povratak u Zenicu sa novorođenčetom. Umjesto toga, ostala je u tuzlanskom pozorištu, preuzimajući ulogu konobarice.
Moja rođena majka, koja je radila kao vratarka u kazalištu u Tuzli, donijela je tešku odluku da ne nastavi trudnoću. Smjestila me u kolica i krenula na jednotjedno putovanje kako bi pronašla prikladan dom za mene. Nažalost, Žižin i Vilijin stan je taj dan bio zatvoren, pa me ostavila na njihovom pragu, pozvonila i brzo otišla. Do ponedjeljka su Žiža i Vili već donijeli srdačnu odluku da me prime u svoje živote, čime je ova nevjerojatna priča završena. Ulaskom u kazalište brzo sam se zbližio s cimerom Batom Putnikom, zahvaljujući Malom Hubaču i njegovoj snažnoj TA peći od dva i pol kilovata. U Nušićevoj drami “Dr” preuzela sam ulogu Pepike, dok mi je Bata povjerio studentske likove, pa čak i dječje uloge u inscenacije, sve kako bih što više vremena provodila sa svojom majkom Željkom.
Tijekom svog kazališnog djetinjstva često sam se zatekao kako drijemam u garderobi. Međutim, moj početni plan nije uključivao nastavak karijere u umjetnosti. Nakon odsluženja vojnog roka, odlučio sam da studiram elektroniku na Elektronskom fakultetu u Nišu. Kao jedan od najboljih studenata, uspješno sam napredovao u treću godinu prije nego što sam se odlučio preseliti u Beograd s željom da studiram dramaturgiju. Nažalost, suočio sam se s početnim odbijanjem i proveo sam tu godinu usavršavajući se na ET-u dok sam upisao i fiziku. Unatoč financijskim poteškoćama, moja obitelj pružala mi je nepokolebljivu podršku. Naposljetku sam stekla diplomu iz fizike i više puta sam se pokušala upisati na program dramaturgije. Napokon sam, iz trećeg pokušaja, primljen i predanim radom kasnije dobio cijenjenu nagradu “Curana” na Danima komedije i diplomu “Večernjih novosti” desetljeće kasnije.
Što se tiče odgoja vlastite djece, jedina mi je želja bila da imaju identičan odgoj kao ja. Otac se nakon smrti majke preselio u Beograd i naredne tri godine posvetio isključivo brizi za unuke Mateja i Saru. Zahvaljujući njegovoj pomoći, moja supruga Vili uspjela je završiti fakultet. Dijelim ove anegdote ne kako bih prepričao svoje osobno putovanje, već kako bih prikazao izvanredno djetinjstvo koje sam imao sreću imati, okružen dragim osobama koje su uvijek davale sve od sebe. Onima koji razmišljaju o odluci o posvajanju, svim srcem potičem da nastave jer će to nedvojbeno pružiti iznimno jedinstveno iskustvo.
