Tema današnjeg članka je odrastanje uz odsustvo i pitanja na koja dugo nema odgovora. Ovo je lična priča o tišini, čekanju i istini koja dolazi tek onda kada smo dovoljno odrasli da je možemo podnijeti. Pišem ovo jednostavno i iskreno, onako kako bih napisala u svom ličnom dnevniku.
Imala sam samo tri godine kada je moja majka nestala iz mog života. U tim godinama dijete ne razumije riječi poput odlaska ili napuštanja, ali tijelo pamti osjećaje. Pamti prazninu. Odrastala sam bez njenog zagrljaja, bez glasa koji uspavljuje i bez uspomena koje druga djeca često nose sa sobom. Umjesto toga, moj svijet je bio ispunjen tišinom koja se nikada nije objašnjavala do kraja.
Moj otac je bio taj koji je ostao. Bio je snažan, odgovoran i uvijek prisutan. Dao mi je sigurnost, dom i osjećaj stabilnosti. Ipak, postojao je jedan zid koji nikada nisam uspjela preći – tema moje majke. Kad bih pitala gdje je, odgovori su bili kratki, gotovo hladni. Govorio je da nije bila spremna za majčinstvo i da je tako moralo biti. Kao dijete sam to prihvatala, iako sam duboko u sebi osjećala da istina nije potpuna.
Kako sam rasla, rasla su i pitanja. Pitala sam se kako izgleda žena koja me rodila, da li ličim na nju, da li ikada pomisli na mene. Nisam imala nijednu njenu fotografiju, nijedan predmet koji bi mi dao osjećaj da je nekada bila stvarna. U nekim trenucima činilo mi se kao da je izbrisana iz mog života prije nego što sam je stigla upoznati.
- Otac se trudio da popuni tu prazninu koliko je mogao. Nikada nisam bila uskraćena za brigu ili pažnju, ali bez obzira na sve, osjećaj nedostajanja je bio prisutan. Posebno u situacijama kada sam gledala drugu djecu s majkama, na školskim priredbama ili običnim svakodnevnim trenucima. Nisam bila nesretna, ali sam bila svjesna da mi nešto važno nedostaje.
Kasnije sam saznala da su moji roditelji dolazili iz potpuno različitih svjetova. Moj otac je imao stabilan život, dok je moja majka odrasla u skromnijim uslovima. Razlike među njima nisu bile samo materijalne, već i emotivne. Njihova očekivanja od života nisu se poklapala i s vremenom su te razlike postale preteške. Prema onome što mi je otac rekao, majka je odlučila otići, a ja sam, nesvjesno, ponijela posljedice te odluke.
Godine su prolazile bez ikakvog kontakta. Do punoljetstva nisam znala gdje je, kako živi niti kakva je osoba postala. U meni su se miješali ljutnja i nada. Dio mene ju je osuđivao, dok je drugi dio potajno želio da se jednog dana pojavi. Nisam znala da će se istina otkriti na način koji nikada ne bih mogla zamisliti.
Kada sam imala osamnaest godina, počela sam raditi i živjeti samostalnije. U tom periodu često sam viđala jednu ženu. Bila je tiha, ljubazna i nenametljiva. U njenom pogledu bilo je nešto poznato, ali nisam tome pridavala značaj. Smatrala sam je samo dijelom svakodnevice.
Jednog dana, otac mi je rekao da moramo razgovarati. Njegov glas bio je ozbiljan, drugačiji nego ikad prije. Tada mi je rekao istinu – žena koju sam često viđala bila je moja majka. U tom trenutku osjećala sam kako mi se svijet ruši. Šok, zbunjenost, tuga i neka čudna povezanost sudarali su se u meni.
- Kada smo ostale same, rekla mi je da je godinama čekala pravi trenutak. Rekla je da me nikada nije prestala voljeti, ali da je vjerovala da mi je bolje bez nje. Njen odlazak nije bio ravnodušnost, već bijeg od vlastitih strahova i osjećaja manje vrijednosti. Mislila je da mi ne može pružiti život kakav zaslužujem.
Ta istina je boljela, ali me je i oslobodila. Godinama sam vjerovala da sam napuštena jer nisam bila dovoljno voljena. Saznanje da ljubav ipak postoji, iako pogrešno iskazana, promijenilo je moj pogled na prošlost. Bol nije nestala, ali je postala lakša.
Vremenom sam naučila da oprost ne znači zaboraviti, već prihvatiti. Shvatila sam da su roditelji samo ljudi, sa svojim slabostima i pogrešnim odlukama. Istina ponekad kasni, ali kada dođe, donosi mir.
Danas znam da me je taj put oblikovao. Postala sam snažnija, empatičnija i svjesnija sebe. Iako izgubljene godine niko ne može vratiti, istina mi je pomogla da zatvorim jedno bolno poglavlje i nastavim dalje. Ponekad upravo najteže istine donesu najveće oslobađanje
