Majka je bila moj najveći neprijatelj, mrzela me od rođenja: Na samrti mi je rekla ovo, a onda je usledio još veći pakao

Mami sam uništio život – rekla mi je nekoliko puta – taman kad je mislila da je završila s porodom nakon troje djece, ja sam stigao. Spisateljica Claire Whitfield imala je djetinjstvo kakvo ne biste poželjeli ni najgorem neprijatelju. Roditelj bi trebao biti uz svoje dijete iu dobru i u zlu, kao najveća podrška, ali ona to nikada nije osjetila.

• Dapače, majka joj je od malih nogu zagorčala život, s čim se uhvatila ukoštac i kao odrasla žena koja je već osnovala svoju obitelj. Njenu ispovijest prenosimo u cijelosti: “Taman kad je mislila da je završila s porodom nakon troje djece, rodila sam se ja, a za to je njena majka više puta rekla da joj je uništila život.

Jedno od njezinih najranijih sjećanja je kako je otišla do svoje majke da je mazi kada ju je majka odgurnula, govoreći: “Skloni se s mog sunca i pusti me! Ti si očevo dijete. Idi k njemu.” U životu je morala biti filmska zvijezda dok su djeca bili anonimni statisti. Više predmeta nego ljudi. Ako smo dovodili prijatelje u kuću, borila se za njihovu pažnju i obožavanje, koristeći svaki djelić svoje karizme. Ako ne bi uspjela, počela bi se svađati s ocem – bilo što, samo da je svi gledaju.

• Moja majka je jedna od onih koja mijenja svoju melodiju, tako da nikada neću znati zašto sam cijelo djetinjstvo bio bez psa. Samo se nadam da je veterinar imao dobar razlog da ga uspava, a ne samo da udovolji mami. Poricala bi da je ikad vrištala na mene kad sam je godinama kasnije pitao o tom incidentu. Možda bih čak pomislio da izmišljam da nemam sestru koja se toga jasno sjeća.

Kratko i jednostavno: moja majka je bila narcisoidna i skoro me uništila. Preminula je u siječnju 2016.; mogli biste zamisliti da će mi laknuti. Ali tek nakon njezine smrti doživio sam mentalne slomove jer sam se konačno bio prisiljen suočiti sa sjećanjima na svoj život s njom. Primljena u bolnicu sa šezdeset devet godina s rakom pluća, moja je majka umrla mjesec dana kasnije.

• Otišao sam u njezin grad i bolnicu tri puta tjedno nakon ovoga. Do te sam dobi već bila u sretnom braku sa svojim dragim suprugom Duncanom i imali smo 12-godišnju kćer po imenu Kaitlin (iz moje prethodne veze). Imao sam i dobar posao i uvjerio sam se da sam demone iz djetinjstva uspio pobijediti. Ali kad sam gledao kako moju majku dovoze u bolnicu, s maskom za kisik na licu, bio sam šokiran. On koji je cijeli život bio tako zastrašujući, preobrazio se u ovo krhko biće.

Međutim, čak je i tada mogla ispljunuti otrov. Poznavao sam svoju majku i sigurno nisam očekivao ni ispriku ni objašnjenje, ali ni svađu. Jednom sam ušao u sobu desetak minuta nakon napornog putovanja, a ona je skinula masku s lica i rekla: “Sada možeš ići.” Drugi put mi je zamjerila što sam odustala od satova klavira dok sam bila djevojčica. “Kladim se da bi volio da nisi!” rekla mi je.

• Kroz sve to sam se klonio, kao i uvijek kad bi me napala. Imala sam 37 godina i još uvijek sam se ponašala kao djevojčica. Tek pred kraj mi je sinulo da je možda osjećala nešto prema meni, nešto poput nježnosti. Htjela mi je ostaviti novac da kupim novu kuhinju kad umre. To je jedini znak nježnosti koji mi je ikada pokazala. Kad je umrla, svi smo bili s njom. Dok su moja braća i sestre plakali, ja nisam pustio nijednu suzu. Ni na sprovodu nisam ništa osjetio.

Mjesec dana kasnije pojavili su se neki osjećaji. Prvi osjećaj koji je došao bila je sloboda: nikada više neću čuti njezine kritike na moj račun. Zatim je došao bijes jer nikada neću dobiti pitanje zašto je bila takva prema meni. Preplavila su me mračna sjećanja, desetljeća potisnute ljutnje isplivala su na površinu. Zašto je bila takva prema meni? Je li me ikad voljela? Tada sam se počela raspadati.

• Nisam više mogla raditi. Počeo sam zanemarivati ​​svoju kćer. (Također sam imao Hashimoto.) Prestao sam viđati prijatelje; počeo piti svaku večer da se opusti. Zbog svoje majke postala sam žena koja ne može reći ne jer mi je očajnički trebalo odobravanje drugih. Ako je već postojalo nešto što je moja mama smatrala da sam napravio krivo, morao sam imati tu potvrdu od drugih i zato nikad ništa nisam odbio. A ako se pokazalo da ne mogu izdržati ono što mi je povjereno, onda sam se raspao. Dok sam se prisjećala svega ovoga, moja veza s mužem bila je na rubu pucanja.

Mnogo me puta kćerka zatekla kako sjedim uplakana. Odjeci majčinih kritika nisu me napuštali. Uvijek je bila tu, uz mene, podsjećala me da ništa ne radim i da od mene ništa neće biti; da sam bila i predebela, premršava i prevelika kukavica. Kad sam bio mali, njezino se samopouzdanje činilo hladnim. Samo sam htjela da me primijeti. Učinila je stvari iz vedra neba— kao kad me iznenadila psom kućnim ljubimcem. Bila je prekrasna, seksi i privlačila je ljude poput magneta. Shvatio sam tek kad sam postao malo stariji i ostao u kućama svojih prijatelja i gledao kako se njihovi roditelji ponašaju da moja mama nije postupila kako treba.

• Otac mi je bio u mornarici, a kad sam se ja rodio, majka je ostala zadužena za nas. Nije joj bilo drago. Tata je bio spreman na sve, kako bi imao miran život s njom, i nikad se nije bunio. Mama se uvijek ljutila kad bih zvala tatu da zajedno nešto radimo. – Ne očekujte ništa od njega, on samo želi ručak na stolu i to je sve.

Dovraga, kritizirala me da izgledam poput njega. Puno me je puta udarila i tu bih se zakleo da ću joj uzvratiti kad odrastem. Očito, nisam uopće pokušao. Kad bih plakao, ismijavala bi me. Kad bih se naljutio zbog toga, udarila bi me. Stoga je jedina obrana bila nikad ne pokazivati ​​emocije, samo umrijeti iznutra – ljutito ili prazno – bez reakcije, što god se događalo.

• Jedina dobra stvar u svemu je to što je moja majka bila jako uključena u moje obrazovanje. Bio sam prvi u svojoj obitelji koji je išao na fakultet. Ne zbog mene, nego zbog njezine odluke da barem jedno dijete bude školovano do kraja. Na fakultetu sam izgubljena jer sam bila pod nečijom dominacijom, pa ulazim u poremećene odnose s muškarcima koji su me maltretirali kao što je to činila moja majka. Zaposlio sam se i upoznao oca svoje kćeri. Bio je dobar.

Bili smo u vezi dvije godine dok nisam ostala trudna. Naša je veza završila tri godine kasnije, a ja sam postala samohrana majka bez ikakve podrške obitelji. Zatim sam 2007. upoznao Duncana i život mi se promijenio. Zajedno smo stvorili život iz kojeg smo izbacili moju majku. Moje je roditelje vidio samo dvaput — jednom kada je mom tati 2011. godine dijagnosticiran tumor na mozgu.

• Iako je kontakt između nas prekinut prije toga, činilo se besmislenim gajiti bilo kakvu zlu volju prema njemu u ovom trenutku. Kao i obično, ušao sam u ulogu tihog pomagača, ne obazirući se na svoje osjećaje. Nikada svojoj majci nisam rekao nijednu riječ bez obzira kako se ponašala prema meni jer nisam želio da napravi scenu koja bi se vratila mom tati. Šest mjeseci kasnije, kad mi je otac umro, nije mi ni palo na pamet da imam pravo na tugovanje. Morao sam se brinuti za svoju majku.

I opet sam progutao svoje osjećaje i zamotao se s njom. Možda to objašnjava zašto su sav bijes i mržnja morali izbaciti iz mene kad je i ona umrla. Srećom, nakon nekoliko mjeseci s ovakvim emocijama, ipak sam potražila pomoć liječnika. Počeo sam shvaćati da sam ja slobodan u ovom trenutku kada je moja majka mrtva. Više se nisam morala brinuti da će iskočiti i početi me spuštati.

• Tek sada učim birati prijatelje prema tome koliko uzvraćaju. Prijatelje sam birao prema tome koliko sam im mogao biti koristan. Odjednom sam počela upoznavati sebe. I usput, mama mi nikad nije kupila kuhinju. Ostavio si mi novac za nju, ali sam ga potrošio na tečaj kreativnog pisanja koji sam iskoristio za pisanje svog debitantskog romana. To je moj način da ponovno preuzmem kontrolu, rekla je za Dally Mail.