Nakon smrti, ljudsko tijelo prolazi niz faza raspadanja koje su sastavni dio prirodnog procesa razgradnje. S preko 200 kostiju, nebrojenim mikroorganizmima i trilijunima stanica, tijelo se postupno raspada nakon završetka života. U prvim danima nakon smrti, mikroorganizmi doživljavaju brzu proliferaciju i diseminaciju po cijelom tijelu. Ova aktivnost mikroba stvara štetne plinove poput amonijaka i sumporovodika, što rezultira nadutošću i neugodnim mirisom.
Nedostatak kisika uzrokuje propadanje organa koji su uvelike ovisni o njemu, uključujući i mozak. Kao posljedica toga, moždane stanice oslobađaju vodu, što se može manifestirati kao prisutnost tekućine u dnu preminule osobe. Iako se ljudsko tijelo potpuno raspada nakon smrti, postoji jedan organ koji ostaje netaknut neodređeno vrijeme. Detalji ovog organa će vas oduševiti. Nakon smrti, proces razgradnje počinje u crijevima nekoliko sati kasnije. Mikrobi, koje imunološki sustav više ne može regulirati, počinju izlaziti iz tijela kroz tkivo, probijajući se prema jetri i žučnom mjehuru. Dok troše organe, tijelo prolazi kroz promjene u boji. Nakon nekoliko mjeseci tjelesne tekućine i toksini uzrokuju promjene u boji odjeće koja krasi tijelo. Na kraju se odjeća raspada, a tijelo se pretvara u kašastu, vodenastu konzistenciju. Kako vrijeme prolazi, masnoća se pretvara u supstancu sličnu sapunu koja se zove vosak.
Ovisno o okolišnim uvjetima, tijelo se može mumificirati ili razgraditi. U vlažnom okruženju koža na ušima, nosu i kapcima se suši i potamni, što je proces koji ukazuje na mumifikaciju. U suhim uvjetima, tijelo se također može podvrgnuti mumificiranju, pri čemu određeni ostaci poput zuba i šavova odjeće ostaju netaknuti. Tijekom pola stoljeća tkivo postupno nestaje, ostavljajući za sobom samo skeletne ostatke nakon osam desetljeća. Čak i kosti propadaju i pretvaraju se u fine čestice kako vrijeme prolazi. Jedina iznimka od ovog procesa su zubi, koji ostaju nepromijenjeni od karijesa, čuvajući svoj integritet na neodređeno vrijeme.
Prirodni proces raspadanja i razgradnje koji se događa u tijelu nakon smrti može djelovati zastrašujuće, ali on je jednostavno dio ciklusa života i smrti u prirodi. Kada nastupi smrt, tijelo prolazi postupne fiziološke promjene tijekom vremena. Te su promjene prirodni dio procesa razgradnje i propadanja. Nakon što srce prestane kucati i disanje prestane, tijelo ulazi u postmortalnu fazu. Tijekom ove faze metaboličke funkcije tijela se zaustavljaju, što rezultira raznim fiziološkim i tkivnim promjenama. Jedna od početnih promjena koja se događa je rigor mortis, također poznata kao postmortalna ukočenost. Mrtvačka ukočenost nastaje kada mišići u tijelu postanu kruti i ukočeni zbog nakupljanja mliječne kiseline. Tipično, mrtvačka ukočenost nastupa otprilike 2 do 6 sati nakon smrti i može trajati do 48 sati.
Nakon pojave rigor mortis, tijelo prelazi u fazu koja se naziva algor mortis, koja uključuje postupno rasipanje tjelesne topline. Kako se tjelesna temperatura usklađuje s temperaturom okoline, tijelo doživljava postupni proces hlađenja. Ovaj poseban fenomen ima značajnu vrijednost u forenzičkim istragama jer pomaže u procjeni vremena smrti. Trajanje i intenzitet ovih promjena može varirati ovisno o nekoliko čimbenika kao što su temperatura okoliša, vlažnost, prisutnost insekata i mikroba te medicinska ili toksikološka povijest pojedinca. Ključno je priznati da postmortem promjene na tijelu igraju ključnu ulogu u forenzičkoj analizi i utvrđivanju uzroka smrti. Forenzički stručnjaci koriste svoje razumijevanje ovih promjena za identifikaciju žrtava, utvrđivanje vremena smrti i identificiranje potencijalnih znakova traume ili bolesti.
