U ovom članku donosimo priču o ženi koja je nakon kupovine u marketu koji posećuje godinama, u mesu pronašla nešto što nije očekivala da će tu videti…
Marija je bila jedna od onih ljudi koji, kada pronađu mjesto gdje se osjećaju sigurno i zadovoljno, ostaju mu vjerni godinama. Nije voljela velike trgovačke centre, gužve, duge redove, hladne i mehaničke osmijehe prodavača. Njena mala mesnica, smještena samo nekoliko ulica od njezine kuće, bila je sve što joj je trebalo. Tamo ju je uvijek čekao poznati miris svježeg mesa, tiho zveckanje noževa i dobroćudno lice prodavača koji ju je znao još od vremena kada se doselila u taj kraj. Svaki put kada bi ušla, dočekao bi je njegov glas, pun topline i nekog iskrenog šarma.
- Govorio bi joj da je upravo stigla nova tura mesa, da ima nešto posebno što je čuvao baš za nju, jer — kako je uvijek dodavao — za nju nije dolazilo u obzir ništa drugo osim najboljeg. Ta rečenica joj je, na neki čudan način, davala osjećaj da je dio nečega poznatog, gotovo porodičnog. I zato joj je bilo potpuno prirodno da nastavi da kupuje baš tu, ne mijenjajući svoje navike.
Međutim, onoga dana kada je zakoračila kroz staklena vrata mesnice, umjesto poznatog prodavačevog osmijeha, ugledala je nekoga sasvim drugog. Iza pulta je stajao mladić. Bio je visok, vrlo mršav, sa podočnjacima koji su otkrivali manjak sna. Njegove ruke su nervozno prelazile preko pulta kao da traže nešto za čim bi se mogle uhvatiti. Kad je primijetio Mariju, pokušao je da se nasmije, ali nije uspio sakriti napetost koja mu se uvukla u glas. Upitao ju je šta želi, uz kratko brisanje ruku o pregaču. Marija je osjetila čudan nemir. Iako nije bilo ničeg očigledno pogrešnog u njegovom ponašanju, djelovao je nekako odsutno, kao osoba koja stoji na mjestu tijelom, ali mu je misao daleko odatle. Ipak, rekla mu je da želi juneće meso za pljeskavice, kao i obično. Mladić je odabrao lijep komad, zamotao ga uredno u papir i pružio joj vrećicu uz klimav osmijeh.
- Kod kuće je za trenutak zaboravila na neobičan osjećaj koji ju je pratio iz mesnice. Odložila je vrećice na kuhinjski sto, uključila radio koji je emitovao tihu muziku izmiješanu sa zvukom voditelja koji je pričao o vremenskoj prognozi. Sve je bilo onako kako je voljela: mirno jutro, tiha kuhinja, rutina koja je davala osjećaj sigurnosti. Ali čim je napravila prvi rez u mesu, taj mir se rasuo u djeliću sekunde. Nož je zaparao papir, meso se lagano razmaklo — i nešto je zasjalo unutra. U početku je pomislila da je riječ o komadiću plastike, možda dio neke mašine koja obrađuje meso. Ali kada je rukom izvukla mali zamotuljak, shvatila je da to nikako nije moglo tu slučajno završiti. Bio je zavezan pažljivo, kao da je neko imao sasvim jasan plan da ga sakrije.
U njenim rukama našao se mali paketić zavijen u tanku foliju. U stomaku joj se pojavila nelagodna težina. Osjetila je kako joj se dlanovi znoje, a srce ubrzava. Polako je počela odvijati foliju, sloj po sloj, sve dok se pred njom nije pojavila gomila novčanica i mali komadić papira. Poruka je bila kratka, ali je u njoj bilo nešto što je ledilo kičmu. „Ako ovo čitaš — onda mene više nema.“ Marija je ispustila zamotuljak kao da peče. Papir je pao na sto, a novčanice su se razletjele po površini. Pokušala je povratiti dah. U mislima su joj se pomiješala pitanja, strah, zbunjenost. Ko bi napisao ovako nešto? Da li poruka pripada nekom ko je u opasnosti? Zašto je neko sakrio novac u komad mesa? I još važnije — zašto baš u njeno?
Pomislila je odmah na mladog prodavača. Njegov pogled koji se stalno vraćao prema vratima. Ruke koje su drhtale dok je umotavao meso. Onaj poluosmijeh koji je ličio više na oproštaj nego na gest ljubaznosti. Mogla je da se zakune da je nešto pokušavao reći, ali nije imao hrabrosti. Da li je ovo bio njegov način da pošalje pomoć ili poruku? Noć koju je provela poslije tog otkrića bila je najduža u njenom životu.
- Sjedila je u kuhinji satima, gledajući u svežanj novca kao da će joj sam od sebe otkriti odgovor. Ništa se nije uklapalo u logiku. Bilo ju je strah da išta preduzme. Činilo joj se da bi i samo pomjeranje tog paketića moglo donijeti neku opasnost. Kada je svanulo, Marija je donekle smogla hrabrosti i uputila se u policijsku stanicu, noseći paket u torbi, čvrsto zatvorenoj. Ispričala je sve što se desilo, od trenutka kada je kupila meso do otkrića u svojoj kuhinji.
U početku je službenik izgledao skeptično, ali čim je vidio novac i ceduljicu, izraz mu se promijenio. Postao je ozbiljan, gotovo zabrinut, kao neko ko odjednom uviđa da je pred njim komad većeg mozaika. Rekao joj je tiho da nije prva koja je naišla na ovakav paket — ali je prva koja je imala hrabrosti da dođe i prijavi. Tokom prethodnih sedmica, nekoliko građana pronašlo je slične skrivene omotuljke u kupovinama iz različitih radnji, ali niko nije znao porijeklo. Sve poruke bile su napisane istim rukopisom, sve sličnog sadržaja, pune slutnje i straha. Policija je već istraživala slučaj.
Postojala je sumnja da je riječ o tajnom načinu prebacivanja novca između kriminalnih grupa. Ali nešto u cijeloj operaciji pošlo je po zlu. Jedan od članova — onaj koji je bio posrednik — iznenada je nestao. Opis koji je Marija dala o mladiću iz mesnice savršeno se uklapao u profil čovjeka za kojim su tragali. Pretpostavljali su da je pokušavao pobjeći ili poslat neku vrstu posljednjeg upozorenja. Možda je želio da neko pronađe paket i prijavi policiji, jer sam više nije mogao.
- Marija je u priči učestvovala samo slučajno. A opet, sudbina ju je uvukla u nešto što je zvučalo kao scenarij za kriminalistički film. Otišla je samo po meso, a završila sa zamotuljkom koji je nosio tuđu tajnu, tuđi strah i možda nečiji poziv za pomoć. Šta se dogodilo s mladićem iza pulta? Da li je poruka bila njegov posljednji trag? Da li je još živ? To su pitanja na koja nikada nije dobila odgovor. Slučaj je ostao otvoren, istraga spora i puna zamršenih tragova.
I dok je vrijeme prolazilo, Marija je izbjegavala prolaziti blizu te mesnice. Svaki put kada bi se našla u toj ulici, osjetila bi nelagodnu hladnoću niz kičmu, kao da se sjeća nečega što nije željela ponovo proživjeti. Nije više kupovala meso na tom mjestu, a svaki put kad bi vidjela sličnu radnju, u stomaku bi joj se javljala nelagodna napetost. Misterija je ostala da lebdi, neizgovorena do kraja, kao priča koja nikada nije dobila posljednje poglavlje.
