U današnjem članku vam pišemo na temu jedne neobične ljubavne priče koja je počela sasvim slučajno, a danas inspiriše ljude širom svijeta. Riječ je o influenserki Kristini Boščeh, čiji životni put pokazuje kako ljubav ponekad nastaje na najneočekivanijim mjestima i vodi u potpuno drugačiju kulturu i način života.
Kristinu danas prati više od milion ljudi na društvenim mrežama, a mnoge je osvojila svojom iskrenošću i pričama o životu u Iranu. Njena ljubavna priča počela je daleko od te zemlje – u Japanu. Tamo je, tokom putovanja, upoznala muškarca koji će kasnije postati njen suprug.
Njegovo ime je Mamat i dolazi iz Teherana. Iako je imao izražen akcenat, govorio je ruski vrlo tečno, što je Kristinu odmah iznenadilo. Njihov prvi susret dogodio se u jednom baru u Japanu, gdje je ona boravila na odmoru. Ono što je počelo kao slučajan razgovor ubrzo se pretvorilo u nešto mnogo dublje.
Za oboje je taj susret bio sudbonosan.
Zanimljivo je da Kristina u početku nije bila oduševljena Japanom, iako su ona i Mamat tamo proveli nekoliko godina dok su bili u vezi. Uprkos ljepoti i uređenosti te zemlje, osjećala je da joj nešto nedostaje.
- S druge strane, Iran je potpuno osvojio njeno srce. Ta zemlja ju je iznenadila svojom kulturom, kreativnošću ljudi i snažnim spojem tradicije i modernog duha. Iako se Iran često opisuje kao zatvoreno društvo, Kristina je tamo otkrila toplinu i gostoprimstvo koje nije očekivala.
Međutim, njen dolazak u Teheran nije bio jednostavan.
U prvim mjesecima života u Iranu često je plakala. Sve joj je bilo novo – jezik, običaji, društvena pravila i način života. Posebno joj je bilo teško prihvatiti činjenicu da svaka žena mora nositi maramu na javnim mjestima.
U početku je mislila da će joj marama potpuno promijeniti izgled i učiniti da izgleda starije. Činilo joj se i da će izlazak u restoran ili šetnja gradom biti neprijatni. Ali kako je vrijeme prolazilo, počela je drugačije gledati na stvari.
Shvatila je da marama može biti i modni dodatak koji se uklapa u različite stilove odijevanja. Osim toga, žene u Iranu nisu spriječene da se šminkaju ili izražavaju kroz odjeću na svoj način.
Još jedna stvar koja ju je u početku iznenadila bila je velika radoznalost ljudi. Stranci u Iranu privlače mnogo pažnje, pa su joj često prilazili na ulici, tražili zajedničku fotografiju ili pitali za marku parfema ili odjeće.
U početku joj je to djelovalo neobično, ali je kasnije shvatila da je riječ o znaku gostoprimstva i otvorenosti.
- Jedna od najvećih sreća u njenom životu bio je odnos sa suprugovom porodicom. Posebno ju je dirnula reakcija njene buduće svekrve.Kada su se prvi put upoznale, svekrva joj je rekla rečenicu koju Kristina nikada neće zaboraviti. Rekla je da joj nije važno odakle dolazi, kojoj vjeri pripada niti kako izgleda – važno joj je samo to da voli njenog sina.
Ta jednostavna rečenica osvojila je Kristinino srce.
Od tog trenutka svekrva ju je prihvatila kao vlastitu kćerku. Kristina često naglašava da nikada nisu imale ozbiljan sukob. Naprotiv, svekrva je uvijek bila na njenoj strani i trudila se da je zaštiti.
Ni njen svekar nije krio simpatije prema snaji. Često joj donosi bukete cvijeća sa pijace ili svježe voće kao mali znak pažnje.
Mamat dolazi iz velike porodice. Ima tri sestre, brata i mnogo rođaka. Porodične veze u Iranu su vrlo jake, pa se rođaci redovno posjećuju, pomažu jedni drugima i uvijek su spremni stati jedni uz druge.
Za Kristinu je upoznavanje svih članova porodice bilo pravo iskustvo.
Svaka kuća koju su posjetili pripremila bi bogatu trpezu u njenu čast. Tradicionalna persijska jela poput ćevapa, riže sa šafranom, gorme sabzija i salate širazi bila su samo dio onoga što su domaćini nudili.
- Međutim, za nekoga ko jede malo, iransko gostoprimstvo može biti pravi izazov. Domaćini su stalno dopunjavali njen tanjir i brinuli se da ništa ne propusti.Jedan događaj posebno joj je ostao u sjećanju. U jednom selu rođaci su u njenu čast ispekli jagnje. Ali Kristina jednostavno više nije mogla jesti nakon dugog dana. Osjećala se neprijatno i čak je zaplakala jer nije željela uvrijediti domaćine.
Morali su dugo objašnjavati rodbini da je jednostavno sita i da želi samo popiti čaj s njima.Još jedna zanimljiva tradicija u Iranu zove se taarof, što znači posebna forma učtivosti. Kada nekome pohvalite neki predmet, osoba vam ga često odmah ponudi na poklon.Kristina je jednom pohvalila minđuše Mamatine sestre, a ona ih je odmah skinula i pokušala joj pokloniti. Slično se dogodilo i kada je pohvalila vazu kod jedne tetke.
Međutim, u toj tradiciji postoji posebna pravila. Poklon se često simbolično nudi, ali se očekuje da ga druga osoba ljubazno odbije.
Osim porodičnih običaja, Kristina je otkrila i zanimljive bračne tradicije. Jedna od njih je mehrija, odnosno iznos u zlatnicima koji muž obećava ženi u slučaju razvoda.Taj iznos može biti vrlo velik i često se vezuje za godinu rođenja mlade. Ipak, država je kasnije ograničila broj zlatnika kako bi spriječila zloupotrebe.
U iranskom društvu postoji i pravilo da muškarac mora imati stan prije nego što se oženi. To predstavlja veliki izazov, jer su troškovi stanovanja visoki.Danas Kristina vodi blog pod nazivom „Mama, ja sam u Iranu“, kroz koji dijeli svoje iskustvo života u toj zemlji. Ona pokušava pokazati drugačiju sliku Irana – onu koja uključuje toplinu porodice, bogatu tradiciju i gostoprimstvo ljudi.
Njena priča pokazuje da ljubav često briše granice između kultura i da se razumijevanje može pronaći čak i tamo gdje ga najmanje očekujemo
