U današnjem članku želim ispričati priču o tvrdoglavosti, ponosu i istinama koje čovjek shvati tek kada se nađe na ivici života. Ovo pišem kao čovjek koji vjeruje da su neke životne lekcije skupe upravo zato što dolaze prekasno.
Ristan je imao sedamdeset i dvije godine i radio je kao da mu je trideset. Ne zato što je htio, već zato što nije imao izbora. Njegovi sinovi su davno otišli u grad, ostavivši njemu zemlju, kuću i tišinu.
Dolazili su rijetko, uglavnom kada im nešto treba – novac, meso, usluga. Tog vrelog podneva, dok je zamahivao motikom po suvoj, ispucaloj zemlji, znoj mu je kapao u prašinu, a srce mu je bilo jednako tvrdo kao i njiva koju je obrađivao.
Po navici, pogled mu je skrenuo ka staroj drvenoj ogradi. Ta ograda nije dijelila samo imanja, već i živote. Sa druge strane bio je Milun. Trideset godina nisu progovorili ni riječ. Sve zbog pola metra šipražja, zbog međe koju je svaki od njih smatrao svojom. Sudovi, psovke, prijetnje – a onda tišina. Teža od svake svađe. Dvije stare sjene, svaka na svojoj strani, čekale su ko će prvi pasti.
- Dok je u sebi kipio od stare mržnje, nešto ga je presjeklo. Nije bio bijes, bio je bol. Oštar, nemilosrdan, koji mu je probio grudi. Motika mu je ispala iz ruku, noge su mu klecnule i pao je licem u prašinu. Pokušao je dozvati pomoć, ali iz grla je izašao samo promukli zvuk. Selo je bilo pusto, sunce nemilosrdno, a on potpuno sam. Njegova žena je davno umrla, sinovi su bili daleko, a smrt je izgledala blizu.
I tada su se začuli koraci. Brzi, teški, odlučni. Neko je preskakao ogradu koju trideset godina niko nije prešao. Iznad Ristana se pojavila sjenka, a kada je podigao pogled, vidio je Miluna. Lice mu je bilo blijedo, oči pune straha, a ne mržnje. Bez riječi je bacio vilu, kleknuo pored njega i počeo da ga doziva, glasom koji je drhtao kao da gubi najbližeg.
Iako star i bolestan, Milun je podvukao ruke ispod Ristana i podigao ga. Nije razmišljao o prošlosti, o sudovima, o zemlji. Misli su mu bile samo na jednom – da ovaj čovjek preživi. Odvukao ga je do starog auta i vozio kao bez glave, dok su rupe na putu tresle vozilo, a on je vikao da se Ristan ne smije predati.
U bolnici je Milun ostao sam u hodniku. Prljav, umoran, sa zgužvanom kapom u rukama. Čekao je satima, ne pomjerajući se. Kada su Ristanovi sinovi stigli, bučni i ravnodušni, jedva su ga i primijetili. Za njih je on bio samo „ludi komšija“. Došli su, raspitali se, ostavili novac i otišli, jer posao ne može da čeka.
- Ristan se probudio sutradan. Slab, ali živ. Kada je pitao ko ga je doveo, sinovi su nehajno spomenuli Miluna, kao usputnu smetnju. Taj odgovor ga je pogodio jače nego bol u grudima. Shvatio je razliku između krvi i ljudskosti.
Kasnije tog dana, Milun je tiho provirio na vrata bolničke sobe. Nije ulazio, stajao je kao krivac. Ristan ga je pogledao i po prvi put nakon trideset godina vidio ne neprijatelja, već čovjeka koji mu je spasio život. Pozvao ga je unutra. Nisu pričali. Nije bilo potrebe. Tišina je ovaj put bila mir, a ne kazna.
Kada se vratio kući, Ristan je učinio nešto što selo nije očekivalo. Uzeo je rakiju, čašice i otišao do ograde. Do međe zbog koje su izgubili decenije. Pozvao je Miluna i bez velikih riječi rekao da je zemlja manje važna od onoga ko će jednog dana stajati iznad groba.
Tog dana, dva starca su sjedila na spornoj međi, pili i smijali se. Trideset godina ponosa i inata istopilo se u jednom popodnevu. A Ristanovi sinovi? Oni su i dalje daleko, čekajući nasljedstvo, ne shvatajući da je njihov otac već pronašao svoje pravo bogatstvo – čovjeka s druge strane ograde
