U današnjem članku donosimo priču o Kristini, udovici s troje djece, koja je u bijeloj, snježnoj pustoši tražila izlaz iz svog pakla. Sve je bilo protiv nje i oluja, i hladnoća, i prošlost koja ju je progutala.
U njezinim rukama, novorođenče je postajalo sve tiše, dok su starija djeca držala njezine noge, spremna da se bore za život. Kristina je stajala usred ničega, a osjećaj da je napustila sve što je ikada imala, postao je nepodnošljiv.
Nije znala koliko dugo je stajala na rubu ceste. Zima je bila neumoljiva, hladnoća je osjećala sve dublje, a njeni prsti su postajali gotovo beskorisni. Novorođenče koje je nosila bilo je tiho, previše tiho, što joj je bilo strašnije od svega. Svaki njen pokret bio je mehaničan, kao da je pamtila neku drugu, topliju stvarnost. No, pored nje stajala su i njena starija djeca – djevojčica koja je jedva bila starija od šest godina, i dječak koji je očajnički držao majčin kaput, nadajući se da ga snijeg neće odnijeti. Bilo je nešto u njihovim očima – umorne, tužne oči koje nisu plakale, jer su i suze bile zaleđene, poput svega što su prošli.
Kristina nije imala dom da se vrati. Nestao je prije šest tjedana, u trenutku kad su prijetnje postale stvarnost. Njezin život više nije bio njen – sve je nestalo: stan, telefon, novac, pa čak i sigurnost koju su ranije imali. Kad su pokucali na vrata, Kristina je morala pobjeći. Bez plana, bez cilja, samo s dvoje djece i novorođenčetom u naručju, krenula je u bijeg od straha, ne znajući kuda ide.
Auto se ugasio kilometrima unazad, a autobusna stanica bila je zatvorena. Činilo se da je sve gotovo – mećava je uništila svaki trag, a ona je ostala u snijegu, gdje nije bilo nikog, samo tišina koja je prekrila sve. I baš tada, kad je pomislila da nema nade, kroz gusti snijeg pojavila su se dva snažna svjetla. Srce joj je bilo u grlu, kad je ugledala crni SUV koji je usporio i zaustavio se ispred nje. Zrak je postao gušći, tišina još teža, a ona je instinktivno stala ispred svoje djece, pokušavajući ih zaštititi.
Iz vozila je izašao muškarac u crnom kaputu, smiren, hladan, gotovo neprirodan u svojoj postojanosti, dok su za njim izlazila još trojica muškaraca. Njihov izraz lica bio je ozbiljan, gotovo nepristupačan, a Kristina je odmah osjetila nelagodu, jer je znala da u ovom trenutku ništa nije sigurno. Muškarac je promatrao njezino lice, djecu, mokri kaput i blijede usne, a onda je postavio pitanje koje nije bilo kao sva ostala. Pitao je: „Tko je ovo učinio?“ Taj jedan jedini upit, kratak i oštar, bio je priznanje da nešto nije u redu, da netko mora odgovarati za nepravdu koja se dogodila.
Kristina nije znala što da odgovori. Riječi su joj se lomile, ali izgovorila je istinu – bježala je, djeca su promrzla. I kad je on samo konstatirao da su joj djeca smrzavana, nije to bilo prijetnja, nego činjenica koju je ona već duboko osjećala. Bio je to trenutak istine, trenutak u kojem je osjećala da možda ipak nije sve izgubljeno.
- Muškarac je nastavio postavljati pitanja, a Kristina je s teškoćom odgovarala, govoreći da nema nikakvog plana, samo da ne ide natrag, da bježi od svega što je znala. Kad je rekao da se uključi grijanje u vozilu, Kristina je osjetila duboko olakšanje, ali i novi val straha. Nije znala što će se dogoditi, ali duboko u sebi osjećala je da možda, samo možda, ovo nije kraj, nego početak nečega drugog.
U tom trenutku, vozilo je zagrmjelo, a grijanje je počelo grijati zrak. Kristina je obuhvatila djecu, osjećajući na koži toplinu koja je napokon počela otapati ledeni strah u njenom srcu. Ta oluja koja je progutala sve, možda je napokon bila gotova. Možda je pred njom bio samo novi početak – bez straha, bez snijega, bez tišine koja je prekrila njen svijet
