U današnjem izdanju Vam donosimo jednu priču o iskrenoj ljubavi između dvoje ljudi koja ostavlja veliki trag na srcima čitaoca…
Zima je prekrivala grad mirisom snijega i tihim velom koji je svemu davao spokojnu hladnoću. Na staroj, metalnoj klupi, koja je pucketala pod mrazom, sjedio je pogrbljen starac, umotan u iznošeni plašt. To je bio Nikolaj Andrejevič, čovjek nekadašnjeg ugleda i položaja, bivši upravnik stambenog biroa, a sada tek penzioner, udovac i otac jednog sina. Njegova nekadašnja vjera u to da će starost provesti okružen ljubavlju i unucima davno se ugasila. Život mu se rasuo onoga dana kada je njegov sin doveo Olgu u njihovu kuću.
Od samog početka osjetio je nelagodu u prisustvu te žene. Njena spoljašnja smirenost i blagi osmijeh skrivali su pogled hladan poput leda. Polako je počela da uklanja sve ono što je činilo Nikolajev svakodnevni život. Knjige, u kojima je tražio utjehu, jednostavno su nestajale. Njegova stara fotelja, u kojoj je provodio sate, bila je uklonjena bez riječi. Čak je i čajnik, mali simbol doma, nestao kao da nikada nije postojao. Uskoro su uslijedili i prijedlozi izgovoreni tihim glasom, ali jasne namjere: da bi mu možda bilo bolje da ode u dom za stare.
- Nije pružao otpor. Nije imao snage za svađe. Samo je spakovao ono malo stvari koje su mu ostale i napustio kuću. Ponos je bio sve što je ponio sa sobom. Klupa u parku postala je njegov zaklon. Na istom tom mjestu nekada je provodio najljepše dane: držao ruku svoje supruge ili jurio za malim sinom. Sada je ostao sam sa mislima, okružen bijelim svijetom, prisjećajući se prošlosti. Satima je posmatrao pahulje kako padaju, a misli su mu se pretvarale u nejasne tragove u snijegu, brzo nestajuće i nedostižne.
Jednog popodneva, dok je hladnoća neumoljivo stezala njegove kosti, začuo je poznat glas. Pred njim je stajala žena u toplom kaputu i s maramom na glavi. Bila je to Marija Sergejevna, njegova prva ljubav, žena koju je volio prije nego što se oženio Lidijom. U njenom prisustvu osjetio je kako mu srce ponovo kuca drugačije, snažnije. Marija je sjela pored njega, izvukla termosicu i ponudila mu topli čaj. Uz to je donijela i svježa peciva. Njena briga probila je ledenu tišinu koja ga je dugo pratila. Nije morao mnogo govoriti, jer i sama tišina koju su dijelili imala je snagu toplih riječi. Kada ga je pozvala u svoj dom, Nikolaj je pristao, iako ga je pratila sumnja i stid.
- Sutradan se probudio u toploj sobi ispunjenoj mirisom svježih pita. Prvi put poslije mnogo godina osjetio je da negdje pripada. Marija mu je pružila brigu i nježnost koje je dugo bio lišen. Dani su prolazili, a on se polako oporavljao, kao biljka koja je poslije duge zime napokon ugledala sunce. Ali mir nije trajao dugo. Jednog dana pred kućom se pojavio auto, a u njemu njegov sin Valerij. Kada je kročio u dvorište, Marija ga je dočekala ozbiljnim riječima: otac nije predmet koji može da se premješta po potrebi. Valerij je spustio pogled, priznao svoju krivicu i zatražio oproštaj.
Kada je Nikolaj ugledao sina, srce mu se steglo od bola i gorčine, ali i od davno potisnute ljubavi. Nakon duge tišine, izustio je da oprost dolazi kasno, ali ipak ga daje. Jedna suza mu je skliznula niz obraz, no u njoj je bilo i težine i olakšanja. Vrijeme je prolazilo. Valerij je želio da ga vrati kući, ali Nikolaj je odbio. U Marijinom domu pronašao je mir i pažnju koju nikada nije imao. Oprostiti je mogao, ali zaboraviti ne.
- Godine su se nizale, a on je često svraćao u park. Sada nije sjedio sam. Marija je bila pored njega. Dijelili su tišinu, ponekad riječi, ali uvijek međusobno razumijevanje. Jednog dana, dok su sjedili na klupi, Nikolaj je pogledao u nebo i rekao da život ume da iznenadi: čovjek može biti izbačen iz vlastitog doma, ali ljubav uvijek pronađe način da mu pruži novi — ne od zidova, već od srca.
Kasnije, kada je Marija otišla tiho, ostavila je prazninu, ali ne i usamljenost. Jer tada je njegov sin ponovo došao, ovoga puta sa svojim djetetom. Na toj istoj klupi, gdje je sve počelo, Nikolaj je osjetio da je cijela njegova bol i patnja bila tek dugačak put do trenutka kada će shvatiti da ljubav nikada ne nestaje, već samo pronalazi nove oblike.
