Mira Alečković, žena koja je istinski razumjela dubok utjecaj elokventnog pisanog izraza, podarila je našoj poeziji neke od njezinih najistančanijih stihova. Izuzetan život Mire Alečković nameće pitanje: Kako se snalazila kroz egzistenciju? Ona je žena čiju priču vrijedi podijeliti s budućim generacijama.
Njezino je ime bilo sinonim za hrabrost, a njezino jezično umijeće proširilo se na tečno govorenje 10 različitih jezika. Miroslava Mira Alečković, poznata srpska književnica, rođena je 2. veljače 1924. godine u Novom Sadu. Tijekom svog života iskazivala je svoje književno umijeće stvarajući pjesme, romane i preko 50 zadivljujućih knjiga za djecu i odrasle.
Mira Alečković bila je ne samo talentirana spisateljica, već i predana majka, u braku s cijenjenim srpskim slikarom Savom Nikolićem odgojila je njihovo troje djece: Nedu, Milu i Srđa. Osim toga, njezino sudjelovanje u Narodnooslobodilačkom pokretu (NOP) tijekom Drugog svjetskog rata dodatno ilustrira njezinu nepokolebljivu predanost domovini. Biografija.org prenosi da je odlikovana višestrukim priznanjima i priznanjima za doprinos književnosti, kao i neizmjernu hrabrost u zalaganju za slobodu Jugoslavije.
Surađujući s kolegama književnicima, odigrala je ključnu ulogu u osnivanju književnog časopisa za mlade Zmaj, u kojemu je bila glavna urednica značajna četiri desetljeća. Nadalje, obnašala je razne rukovodeće dužnosti u Udruženju književnika Srbije, uključujući tajnicu, potpredsjednicu i predsjednicu. Osim toga, više puta je birana za predsjednicu Saveza književnika Jugoslavije.
Književno stvaralaštvo Mire Aličković efektivno je prevedeno na 20 različitih jezika, a ona sama je tečno govorila njih deset. Pjesničke kompilacije Mire Aličković zapažene su u mnoštvu antologija, štiva i edukativnih izvora širom Srbije i okruženja. Rane godine života, kao i proces stjecanja znanja i vještina, ključni su za osobni razvoj. Rođena u Novom Sadu 1924. godine, Mira Alečković se s dvije godine preselila u Beograd.
Njezin otac, Mašan Alečković, bio je novinar i dopisnik za vrijeme Španjolskog građanskog rata, a porijeklom je iz hercegovačkog mjesta Zasad, kod Trebinja. U međuvremenu, njezina majka, Dragica Draga Trpinac, radila je kao poštanska inspektorica i bila među rijetkim telegrafistima u Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca, kasnije poznatoj kao Kraljevina Jugoslavija. Dragičino prezime po majci bilo je Marić, a stric joj je bio Miloš Marić, otac cijenjene matematičarke Mileve Marić Ajnštajn.
Dok je zbog studija boravila u Beogradu, ljetne pauze često je provodila u Novom Sadu i na Kosovu, u društvu svoje tetke Jelene Trpinac, profesorice književnosti koja je u njoj njegovala strast prema srpskoj narodnoj poeziji. Čovječanstvo je naslijedila od djeda Mladena Trpinca, vještog stolara. S nezasitnim apetitom za čitanjem, proždirala je svaku knjigu nadohvat ruke.
U dobi od sedam godina napisala je pjesmu koja se našla na stranicama novina. Nadalje, pohađala je francusku osnovnu školu, čime je proširila svoje jezične horizonte. Vezana za životno prijateljstvo s cijenjenom pjesnikinjom Desankom Maksimović, istakla se kao jedna od njezinih najizuzetnijih učenica. Nakon srednjeg obrazovanja upisala je slavistiku i opću književnost u Beogradu, gdje je stekla zvanje najbolje učenice u klasi profesora Aleksandra Belića.
Nastavljajući svoj akademski put, krenula je na postdiplomski studij na Fouchéovoj školi u Parizu, cijenjenoj instituciji pridruženoj Sveučilištu Sorbonne. Po završetku rata odlikovana je Ordenom za hrabrost u antifašističkoj borbi, kao i medaljom Ruske domovine. Cijenjeni francuski predsjednik Charles de Gaulle dodijelio joj je titulu viteza Legije časti, a četiri desetljeća kasnije njegov nasljednik Francois Mitterrand povisio ju je u časnicu Legije časti. Osim toga, propisno je odlikovana medaljom za hrabrost u Velikom ruskom domovinskom ratu. Tijekom svog života Mira Alečković dosljedno se bavi spisateljskim činom. Još dok je bila srednjoškolka i studentica, objavljivala je svoju poeziju u raznim novinama.
Nažalost, ratni kaos i borba za slobodu natjerali su književnost da stane u drugi plan njezina života. Ipak, nakon što je rat završio i Beograd je oslobođen, ponovno je probudila svoju strast za pisanjem uređujući književne časopise namijenjene mladima i pišući vlastite pjesme. Urednički put započela je prvim brojem lista Pionir, a nastavila je radom u listovima Omladin, Poletarac i Mladost.
Tijekom godina koje su prošle, duboki osjećaj tjeskobe prožimao je naše postojanje. Životi su izgubljeni u potrazi za slobodom, a njihov odlazak nije obilježen žalosnim povicima, već melodičnim himnama. Druže Tito, zaklinjemo ti se na nepokolebljivu vjernost. Veseli duh sada zrači u svakom kutku, dajući nam slobodu da putujemo kroz svoju zemlju. Ipak, zauvijek ćemo njegovati veličanstvene trenutke koji su definirali naše putovanje.
Druže Tito, zaklinjemo ti se na nepokolebljivu vjernost. Ustrajući u svojoj težnji za slobodom i socijalnom jednakošću čak i nakon rata, ostala je nepokolebljiva zagovornica. U svom književnom djelu „Jutro“ zorno je prikazala bespoštednu borbu za prevlast, uhvativši bit suđenja cijenjenom književniku Gojku Đogu dirljivom izjavom „Društvo je na najnižem stupnju kada sudi pjesniku.
Tečno govoreći impresivan niz od deset jezika, odlikovala se prevođenjem svojih djela na širok raspon od dvadeset jezika, uključujući francuski, talijanski, ruski, poljski, latvijski, gruzijski, slovački, grčki, ukrajinski, mađarski, makedonski, slovenski , rumunjski, bugarski, albanski i mongolski. „Antologiju srpske poezije 20. stoljeća“, zbirku koja obuhvaća stvaralaštvo Mire Alečković, vješto je priredio profesor Andrej Bazilevski, koji predsjedava Odsjekom za slavistiku na uglednom Ruskom državnom sveučilištu.
Ugledni Slavistički institut Moskovskog državnog sveučilišta preuzeo je brigu o tiskanju, dok se Bazilevski osobno zauzeo zadatkom prijevoda pjesama. 27. veljače 2008. Mira Alečković tužna je otišla s ovog svijeta u Beogradu. Njeno posljednje počivalište bila je Aleja zaslužnih građana na beogradskom Novom groblju, gdje je 3. ožujka sahranjena uz najveće vojne počasti.
Na njezinu sprovodu srdačan govor održao je Pero Zubac, književnik i predstavnik Društva književnika. Među golemim nizom izvrsnih riječi koje se koriste za tkanje bezbrojnih očaravajućih priča, ne postoji nijedna koja se može mjeriti s čistom ljepotom i nježnošću koju izaziva riječ “majka”. Zagrljaj njezinih ruku je stvar ljepote, dok me obavijaju ljubavlju i brigom. Kad god pružim ruku, njezine mi ruke željno priteknu u pomoć, pokazujući svoju mekoću i gracioznost. Ruke moje majke zaista su prizor za vidjeti. . .
