U današnjem članku vam pišemo na temu izdaje i kako se nositi s njom, posebno kada dolazi od ljudi kojima vjerujemo i koje volimo. Ovaj emotivan i dubok proces može nas potpuno slomiti, ali važno je zapitati se: šta možemo naučiti iz toga i kako pronaći snagu da idemo dalje.
Izdaja je jedna od najtežih emocija koje možemo doživjeti, jer dolazi iz kruga ljudi koji su nam najbliži – partnera, prijatelja, članova obitelji. Često nas ona ne samo povrijedi, već nas ostavlja u osjećaju bespomoćnosti, što je jedan od najtežih osjećaja za svakog čovjeka. Dok prirodna reakcija može biti želja za osvetom, psiholozi upozoravaju da takav put rijetko donosi istinsko olakšanje, a obično samo pogoršava stvari.
Upravo o ovoj vrsti emocionalne boli i načinu kako se nositi s njom, promišljao je veliki ruski pisac Lav Tolstoj. On je u svom dnevniku ostavio vrijedan zapis, u kojem je iznio svoj “recept” za suočavanje s tugom, razočaranjem i ogorčenošću. Mnogima, pa i danas, njegove riječi služe kao podsjetnik da je bol nešto što mora proći, i da samo kroz perspektivu možemo pronaći izlaz.
Zašto nas izdaja toliko boli? Kada nas povrijedi netko koga ne poznajemo ili tko nam nije blizak, lakše je nositi se s time. Ali kada ta izdaja dolazi od ljudi u koje smo ulagali svoje povjerenje, ljubav i energiju, osjećamo se kao da se ruši temelj našeg unutarnjeg svijeta. To je šok za psihu, jer izdaja nije samo gubitak osobe, već i gubitak sigurnosti u vlastite procjene i vjerovanja. Bol se, prema Tolstoju, može podijeliti u tri sloja: osjećaj napuštenosti, nemoći i bijesa.
- Iako se mnogi osjećaju privučeni osvetom, ona rijetko donosi stvarno olakšanje. Tolstoj nas podsjeća da je ponekad najbolje zapitati se koliko će nas nešto stvarno pogoditi za 10 ili 20 godina. Perspektiva vremena ima izuzetnu moć. Ono što nas sada toliko boli, za nekoliko godina može biti tek blijeda uspomena, a bol može izgubiti na značaju. Tolstojev savjet je da se podsjetimo na vlastite greške i trenutke kada smo i mi povrijedili druge, kako bismo lakše oprostili i smanjili svoju ogorčenost.
Kada osjećamo želju za osvetom, korisno je prepoznati vlastite emocije i dopustiti sebi da proživimo bijes. Potiskivanje tih osjećaja može samo dovesti do dubljih problema. Umjesto toga, psiholozi savjetuju da prepoznamo emociju, da joj damo vrijeme da se smiri, i da energiju preusmjerimo na nešto konstruktivno – bilo da je to sport, umjetnost, ili ulaganje u odnose s ljudima koji nas podržavaju.
Perspektiva je ključna. Tolstoj nas podučava da razmišljanjem o najgorim mogućim scenarijima, često shvatimo da naša trenutna bol nije toliko nepodnošljiva. Dajući sebi vremena i prostora da shvatimo da život nudi mnogo više razloga za zahvalnost nego za očaj, pronalazimo snagu da nastavimo dalje.
Oprost, prema Tolstoju, nije zaborav, niti pomirenje. Oprost znači oslobađanje sebe od otrova mržnje i ogorčenosti. Svi smo mi ljudi koji griješe, a priznavanje vlastitih pogrešaka pomaže nam da lakše opraštamo i postupimo s razumijevanjem. Oprost je proces, a ne trenutna odluka. Potrebno je vrijeme da se rane izliječe, ali kada oprostimo, otvaramo prostor za nove emocije – mir, ljubav i radost.
- Zadnji Tolstojev savjet je da kad nas obuzme želja za osvetom, moramo priznati svoje emocije i obraditi ih na zdrav način. Potiskivanje ljutnje može nas odvesti u depresiju, dok je prepuštanje osveti opasno i besmisleno. Zato je važno prepoznati emociju, dati joj vrijeme, i preusmjeriti svoju energiju na nešto konstruktivno.
Na kraju, Tolstoj nas uči da je život, koliko god ponekad težak, prilika za rast i mudrost. Kada nas izdaju, trebamo se podsjetiti da za 10 godina možda više nećemo pamtiti ime te osobe. Izdaja nas uči da ne smijemo slijepo vjerovati, ali i da moramo graditi unutrašnju snagu. To nas podsjeća da i u trenucima bola, mi možemo izabrati kako ćemo reagirati i kuda ćemo krenuti.
Sljedeći put kad vas život povrijedi, kada osjetite ogorčenost, tugu ili bijes, sjetite se Tolstojevih riječi. One vam možda neće pomoći odmah, ali će vam dati potrebnu perspektivu i podsjetiti vas da nijedna rana ne traje vječno, osim one koju sami hranimo
