U današnjem članku želim podijeliti jedno sjećanje koje mi je ostalo iz djetinjstva, a koje je s vremenom postalo ključno za razumijevanje mnogih stvari koje su se događale u mojoj obitelji.
Sjećam se da sam bila mala, samo desetogodišnja djevojčica, i svaki bi dan majka plela moju kosu, ali samo onim danima kada je tata bio kod kuće. Zamišljam sada, s godinama, kako je ona uvijek imala odgovor kad bih je pitala zašto ponekad preskače ostale dane, često uz osmijeh, govoreći: „Bolje je ovako…“
Iako tada nisam imala pojma o ozbiljnosti situacije, kasnije, mnogo godina poslije, sve je postalo jasnije. Kad je majka umrla, tata mi je ispričao kako se godinama borio s teškim oblikom OCD-a, ili opsesivno-kompulzivnog poremećaja. To je bio trenutak u kojem sam konačno shvatila koliko je ta bolest oblikovala naš obiteljski život. Tata je govorio kako je morao sve raditi na specifičan način, kako bi mogao podnijeti svakodnevicu. Nije to bila samo navika; bila je to potreba koju nije mogao kontrolirati. Moji roditelji, u tom kontekstu, živjeli su u posebnom svijetu, svjetlu i sjeni koje ja tada nisam mogla ni razumjeti.
Tada sam shvatila da je majka, u svojoj tišini, uvijek nastojala zaštititi mene i mog brata od tih teških trenutaka. Njena obazrivost nije bila samo u tome da bi sve bilo na svom mjestu, već u tome da nas je pokušavala držati podalje od te unutarnje borbe koju je tata vodio. Znala je da, kad je tata bio kod kuće, sve bi moralo biti po njegovim pravilima. Da je ona uvijek bila opuštenija kad on nije bio prisutan, to mi je kasnije postalo jasno. Tada sam, na neki način, osjećala i njezinu bolnu privrženost, kao da je ona čuvala mir u kući, kako bi nam olakšala djetinjstvo, unatoč svemu što se događalo u pozadini.
- Tata mi je ispričao kako je počeo s terapijama kad sam bila mala i da mu je terapija pomogla da stekne kontrolu nad svojim opsesijama. Znao je da to nije nešto što će nestati, ali je bio odlučan da se bori i da bude bolji. Bilo mi je teško shvatiti u tom trenutku, ali sada, kad sam starija, shvaćam koliko je hrabrosti trebalo da se suoči s tim. Da je moj tata bio prisutan, ali nikad nije zatražio pomoć, osjećala bih da nas nije štitio. No, sada znam da je on svoju borbu nosio tiho, pokušavajući zaštititi nas.
Tijekom godina, shvatila sam koliko su te borbe oblikovale našu obiteljsku dinamiku. Majka je bila tiha herojina koja nas je štitila, a tata je, u svom trenutnom stanju, bio voljan da se bori. Moje srce ispunjava zahvalnošću jer znam da nas je obitelj uvijek štitila, iako mi to nismo shvaćali dok smo bili mlađi.
Sada kad se osvrnem, teško je povjerovati da smo svi nosili ovaj teret, iako to tada nisam bila svjesna. Uvijek je postojala ta tiha povezanost između mojih roditelja – tata, koji je nosio svoje unutarnje bitke, i majka, koja je bila naš siguran prostor. Na kraju, kako smo svi postajali stariji, shvatila sam da je ona imala svoju misiju, da nas zaštiti od svijeta koji nije bio uvijek jednostavan. Iako sada tata nije u potpunosti izliječio, terapija je promijenila njegov život i donijela mu snagu da barem u nekim trenucima bude prisutan kao otac, bez tolikih unutarnjih borbi.
Ovaj moj tekst možda nije klasičan blog, ali nosi veliku emotivnu vrijednost za mene jer mi je omogućio da razjasnim mnogo stvari koje su se događale u prošlosti, ali nisu bile potpuno razumljive dok nisam odrasla. Sada, kad se osvrnem, vidim da su majka i tata zapravo obojica imali duboku ljubav i želju da nas zaštite, čak i kada to nije bilo lako. Sjećanja na njih i dalje žive u meni, a s vremenom sam naučila da cijelim srcem prihvatim i volim te njihove borbe
