Naši roditelji nas određuju u velikom mjeri ne samo genima i vaspitanjem nego i svojim ponašanjem koje može biti za primjer ili suprotno. Iako se svakom čovjeku mogu pronaći mane ono što je jedna kćerk otkrial o svom ocu je jezivo. Izlazeći u javnost sa svojim iskustvima, April Balancho, najstarija od petero djece Edwarda Edwardsa, odlučila je podijeliti sve čemu je svjedočila tijekom svog odrastanja. U svom šestom desetljeću života, April Balancho sada živi kao udana žena, vodeći tipičan i običan život. Međutim, to nije uvijek bio slučaj, jer nije mogla prihvatiti tu stvarnost sve dok nije otkrila užasavajuću istinu o okrutnom ubojstvu svog oca.
Tijekom svog djetinjstva prisjećala se kako je njezin otac svakih šest mjeseci do godinu dana istjerivao cijelu njihovu obitelj. Bez upozorenja, ta bi se nagla preseljenja dogodila pod okriljem mraka. Na pitanje o razlozima tih poteza, njegov bi odgovor uvijek bio jednostavan, ali neodređen “Za posao”.
Bez obzira na to kamo su se preselili, neobična fiksacija koju je njezin otac imao na gomilanje novinskih članaka o obližnjim ubojstvima uvijek joj se činila čudnom, čak i dok se upuštala u prijekorni čin seksualne aktivnosti s maloljetnicom. Nakon što se udala i zasnovala obitelj, odlučila je otkriti sve nedjela svog oca, objasnivši da je oduvijek osjećala njihovu nenormalnost.
Godine 2009. April Balašio obratila se vlastima kako bi podijelila svježe detalje u vezi s ubojstvima tinejdžera. Iznijela je hrabru tvrdnju da je njezin otac, Edward Edwards, bivši marinac i ozloglašeni serijski ubojica, odgovoran za gnusna djela.
Kao rezultat njezine prijave, Edvard se suočio s osudom i kasnijim zatvorom. Tijekom boravka iza rešetaka priznao je ne samo ubojstvo bračnog mladog para, već je priznao i ubojstvo svog posvojenog sina 1996. Ovaj gnusni čin motiviran je policom osiguranja od 250.000 dolara.
Godine 2011. Edvard Edvards je preminuo u zatvoru prirodnom smrću, što je njegovu kćer navelo da udruži snage s novinarom u potrazi za razotkrivanjem svih ubojstava koje je počinio njezin otac.
Unatoč Edwardsovoj smrti nakon uhićenja, smatran je odgovornim za brojne zločine, uključujući one povezane s neriješenim slučajevima serijskih ubojica. Međutim, April je izrazila drugačiju perspektivu, rekavši: “Iako je moj otac imao svojih mana, važno je otkriti istinu o njegovim stvarnim postupcima.”
Nedostatak poduzetih radnji u vezi s gnusnim zločinima za koje vjerujem da je moj otac počinio ostavio je u meni osjećaj bespomoćnosti. Unatoč tome što su vlastima dali dovoljno informacija, nisu poduzeti nikakvi koraci za rješavanje situacije. To je dovelo do osjećaja frustracije i umora. No, kada su me upoznali s Jošom, novinarom koji je pokrenuo istragu o seriji ubojstava, donio sam odluku prihvatiti njihovu ponudu i iznijeti sva saznanja koja posjedujem.
Od ranog djetinjstva imao sam prirodnu sklonost preispitivanju svijeta oko sebe. Kao dijete, moja znatiželja nije poznavala granice i nikad se nisam ustručavao postavljati pitanja koja potiču na razmišljanje. Žeđ za znanjem oduvijek mi je bila pokretačka snaga u životu, a utjehu nalazim u činjenici da tu osobinu dijelim s ocem. Nedavno su se fragmenti veće slike počeli slagati, što me navelo da krenem u potragu za odgovorima. Sve je počelo kad sam slučajno naletio na novinski članak s pojedinostima o neriješenom ubojstvu. Bez oklijevanja sam okrenula broj, potpuno posvećena otkrivanju svakog detalja koji posjedujem.
Nisu mi bile na kraj pameti posljedice koje su ga čekale. Uostalom, već je bio osuđen na smrt. To je bila odluka koju sam donio, koja je trebala biti donesena davno. Moj otac je 1996. godine oduzeo život Deniju, svom usvojenom sinu. Sumnjao sam u njegove ubojite akcije i prije te godine, ali sam ipak odlučio ostati neaktivan. Sada, ja nosim teret krivnje.
Nije baš poticajno reći da je to postala svrha mog postojanja, ali moja misija je bila pomaganje drugima. Usput sam otkrio svoj put do iscjeljenja. Moj suprug često primjećuje da je moje obilje empatije i suosjećanja uzrokovalo da potrebe drugih dajem prednost ispred svojih, ali ja prihvaćam ovaj aspekt svoje osobnosti.
Moj uspjeh u raznim nastojanjima nije rezultat iznimnog talenta, već moje nepokolebljive odlučnosti. Kada sam suočen s nepoznatim zadacima, potaknut sam učiti i prilagođavati se, bilo kroz samootkrivanje, traženje smjernica od drugih ili korištenje internetskih izvora. Odbijam se predati i prigrliti neustrašivost kako bih prihvatio nove izazove.
Nažalost, preminuo je ne davši objašnjenje za svoje postupke. Međutim, vjerujem da razumijem situaciju. Čini se da je to za njega bila igra strategije i uzbuđenja, slična uzbudljivoj igri mačke i miša”, primijetila je April.
Trenutno je zaposlena kao osobna trenerica i živi sa suprugom i troje djece. Nakon očevog uhićenja, rekla je da je proživljavala duboki emocionalni sukob. U meni postoje dva različita oblika krivnje. Prvi proizlazi iz žaljenja što ga nisam ranije prijavio, jer je možda rezultiralo potencijalnim spasenjem brojnih života. Drugi oblik krivnje proizlazi iz osjećaja izdaje prema vlastitom ocu. Dok je čekao zakazano pogubljenje smrtonosnom injekcijom 31. kolovoza 2011., Edwards je preminuo prirodnom smrću u Medicinskom centru 7. travnja.
